Emina Pršić autorica knjige “Nedostaje? Ne. Dosta je!” voditeljica, pjevačica, ali prije svega osoba koja živi svoju spoznaju, koja je prigrlila svoje ožiljke i zakrpala svoje srce. Samo za Kornerstar Magazine otkriva kako je ušla u svijet televizije, glumi, ženama koje se ne usuđuju reći dosta je, te o svojoj kćerkici koja je postala reditelj njezinih budućih aktivnosti.

 

1. Svoju karijeru ste započeli na televiziji, kako ste ušli u taj svijet?

Moji prvi javni nastupi vezani su uz prvo dječiji zbor “Klinci s Ribnjaka” a zatim djevojački zbor “Zvjezdice “gdje sam ,sve zajedno, provela oko  15 godina.

Unutar tih 15 godina imala sam priliku upoznati pozornicu, reflektore, publiku, nastupe, i od tada se zaljubila u taj osjećaj, kada svojim nastupom zapravo činiš da se ljudi uz tebe osjećaju dobro. Većinu vremena provodila sam na probama , pripremam za nastupe i jednostavno takav oblik života uvukao mi se pod kožu.

 

2. Šta ste naučili o životu kada ste se susreli s televizijom i ljudima na njoj?

Kada  sam bila mlađa televizija mi je isključivo  djelovala zabavno.  Uživala sam u pripremama za snimanja, šljokicama koje smo mogle imati , lijepim koncertnim uniformama,  svečanijim frizurama ,novim lakiranim cipela, igranju u hodnicima velikih koncertnih i televizijskih kuća koje su djelovale kao labirint negog dvorca. U nešto starijoj dobi vidiš i  prizore koji su manje svjetlucavi i šljokičasti , često puta poželiš otići, odustati jer ti to nešto ne odgovara ali  se   vraćaš  opet. Za mene  televizijski angažman, ili javni nastupi nisu bili posao nego životni poziv.Ono nešto što je dio mene .

 

3. Okušali ste se i u glumi?

Kroz muziciranje i glazbu preko maestra Zdravka Šljivca naučila sam koliko moramo biti predani na nastupima. Nikad nije dozvolio lažne osmijehe, lažnu emociju prilikom nastupa i izvođenja  koncerta, tražio je uvijek ono nešto više od nas, I to nas je zaista kao ansambl razlikovalo od drugih. Znao  je reći “Tak si doma pjevajte ako želite, kod mene nećete “ .

Sada mi je to  pomalo  i smješno ali onda smo zaista to shvaćale ozbiljno i tako se pripremale za svaki nastup 101 %.

Dakle kroz pjevanje trebale smo svojim nastupom prenijeti  emociju .To je jedna vrsta glumačke umjetnosti: proživjeti ono što pjevaš kako bi doprijelo do publike.

Kada sam krenula na castinge  za reklame zaista sam imala početničku sreću . Reklame su se redale jedna za drugom. Znali su me zezati kolege da iskačem iz paštete. Nedugo zatim su krenule serije . Ne smatram da sam  postigla ništa značajno u tom svijetu, ali za mene je to lijep izlet i izazov koji me jednako tako dobro zabavlja i u kojem  se osjećam dobro.

 

4.  2012. ste objavili knjigu “Nedostaje? Ne. Dosta je!” odakle ideja za tu knjigu?

Prvobitno nije bila ideja napisati knjigu nego sam sama sebi pisala kako bi svoju akutnu fazu boli prebrodila I preživjela ljubavni brodolom . Nakon toga sam upoznala Ivanu Šešo koju iznimno cijenim I imala sam potrebu njezino znanje prenijeti na što veći broj ljudi. Tako sam njoj donijela svoje zabilješke s tri junakinje  za koje sam znala da im neće moći odoljeti nego  će im htjeti silno nešto reći i pomoći im.

Tako je i bilo. Ja sam napisala priče, ona se osvrnula na događaje i likove sa stručne strane te je nastala  jedna sasvim nova forma pisanja u Hrvatskoj koju smo nas dvije započele 2012 godine i izdale knjigu koja je osvojila  ali i zakrpala srca mnogih.

Drago mi je da su je  ljudi toliko dobro prihvatili i uočili razliku između našeg načina pisanja i self help literature  .

 

5. U životu svake osobe postoji barem jedna osoba koja ju je povrijedila, koliko su takvi ožiljci važni da bi nas ojačali?

Jako , jako ali zaista  jako važni. Danas sa sigurnošću to mogu potvrditi. Znam da bi svi rado željeli da nas nikad nitko ne izuje iz naših komotnih ,dobro poznatih cipela, ili pomakne s naše zone ugodnosti –ali tada nema niti napretka. Ostaje nam stagnacija dobro uhodanog puteljka. Ne puta nego puteljka jer ostajemo na puno manjoj površini spoznaje. Kad vas povrijede kad vas izdaju, kada se dogode loše stvari, život vam se okrene naglavačke. Odjednom ste izgubljeni i nesretni. Iz te situacije možemo izaći kao pobjednici ili  vječite žrtve. Ja sam uspjela izbjeći ulogu žrtve iako na početku, mi se više svidjela  upravo ta uloga jer unutar naše kulture i odgoja  kult  žaljenja je jako dobro prihvaćen i često osobe dugo žalimo  počnu voljeti taj osjećaj takve vrste pažnje. Dugoročno tim osobama ne činimo dobro jer to nije zdrav osjećaj. Puno zdravije bi bilo biti dio rješenja nego dio problema.

 

6. Prema vašem mišljenju, koliko je podignuta svijest među ženama, da ne ostaju u lošim brakovima i usude se reći dosta je?

Još uvijek nedovoljno. Razloga ima jako puno. Prije svega tu su ubojita uvjerenja okoline koja znaju  biti itekako toksična I zbog kojeg  žene ne znaju pomoći same sebi. Jednostavno ne znaju bolje jer nisu imale od koga naučiti niti od koga bolje vidjeti.

Najčešće su i njihove majke jednako tako ostajale u lošim brakovima iz istih razloga pa nema smisla da one sada rade suprotno.

Zatim tu su egzistencijalna pitanja. Neki dan sam čula da u Hrvatskoj je 17 % visoko obrazovanih žena , što je za 1 % više nego muškaraca, ali I dalje su žene lošije plaćene za razliku od muškaraca, tako da je žena često puta primorana ostati iz straha da ne bude na cesti , a svi jako dobro znamo kako se lako lijepe ružni epiteti na rastavljenje žene .

7. Kakvi su vam dalji planovi?

Prije sam imala jako puno planova, od kada imam dijete moji su planovi da planova nema, nego živim s njom sada dan po dan, pa kako bude.

Imam želja. Tu  izvor nikad ne presuši.  Voljela bi i dalje pisati, izdati treću knjigu , nastaviti niz. Naučiti kako biti dobra majka, supruga  a u isto vrijeme osjećati se ostvarenom  dalje na poslovnom planu i osobnom razvoju.

Trenutno učim balansiranje, žongliranje i savladavanje  nove uloge života  znajući da me kćer sada najviše treba.

 

Tarik Kamarić rođen je u Gračanici gdje je završio paralelnu osnovnu muzičku školu kao učenik generacije. Trenutno je na razmjeni studenata u Trstu kao student Muzičke akademije u Sarajevu.U toku školovanja je imao brojne nastupe i koncerte širom regije. Ovaj dobitnik prve nagrade na Sarajevo International Guitar Festivalu samo za KORNERSTAR magazine otkriva kako se zainteresovao za gitaru te ko su mu muzički uzori.

• Kako si se zainteresovao za muziku?   Moj otac je također muzičar i svira gitaru,tako da sam od malih nogu imao kontakt sa gitarom i nekada bi pustio neku pjesmu ili klasičnu kompoziciju i svirao iako nisam znao nista svirati niti je imalo smisla…

 

• Zašto baš gitara? Sjećam se da je došla jedna osoba iz muzičke škole u razred i rekla da trenutno primaju učenike u osnovnu školu i da ima mjesta za gitaru i još neke instrumente,istog trenutka sam popričao sa roditeljima i upisao osnovnu muzičku školu.Zašto baš gitara? Mimo toga što sam imao gitare oko sebe u kući,imao sam i CD,gramofonske ploče koje sam slušao i kada sam prvi put čuo dvije kompozicije,možda i najpoznatije za gitaru a to su “Asturias” Isaka Albeniza i “Sjećanje na Alhambru” kompozicija Franciska Tarege ja sam od tog trenutka želio naučiti pomenute kompozicije prije nego što završim osnovnu školu,što sam i uspio.Tako je počelo i nastavilo moje obrazovanje za gitaru i muziku uopšteno.

 

• Kako izgleda jedan tvoj dan, koliko dnevno vježbaš? Moj dan izgleda tako što obavim sve studentske obaveze kao i svaki drugi student i prije toga,između i nakon obaveza vjezbam gitaru.Gitaru vježbam svaki dan,koliko vježbam zavisi od planova,da li imam koncert,takmičenje ili nastup i programa,da li je zahtjevniji,koliko kompozicija sviram itd.. Uglavnom vježbam najmanje dva sata a ako imam neko takmičenje ili koncert tada sviram i po četiri do pet sati i više.

 

 

• Postoji li koncert s kojeg aplauz možeš osjetiti i danas? Ima ih više ali ne bih izdvojio neki posebno.

 

• Imaš li uzora u svijetu gitare?  Ima puno gitarista kojima se divim a pomenuo bih fantastičnog Rovshana Mamedkulieva i Gorana Krivokapića oni nekako ostavljaju najveci dojam.

 

• Kakvi su ti dalji planovi? Kada završim sa razmjenom studenata onda se vraćam u Sarajevo gdje cu uskoro diplomirati a nakon toga planiram upisati Master studij ali ne bih odgovorio gdje jer još nisam siguran.

 

• Šta bi trebala posjedovati osoba koja želi krenuti vašim stopama? Trebala bi imati malo dara za ono što žele raditi a najviše i najbitnije volje i želje jer talent ne vrijedi ništa bez rada na njemu.

 

 

Tea Jušić je bosanski top model koja je osvojila svijet, radila je za neke od najznačajnijih dizajnera. Pariz, New York, Milano, London sve su to metropole koje je osvojila ova prelijepa manekenka porijeklom iz Bihaća. Samo za KORNERSTAR magazine otkriva kako se zainteresovala za modu te u čemu je tajna njenog izgleda.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

• Kako si se zainteresovala za modu?

Moda je sa jedne strane dosla do mene jednostavno, drustvo i svi ljudi oko mene su me stalno rekli « zasto ne pokusavas biti model? » ali nisam nesto bila zainteresovana za taj svijet. Bila sam malo  « Boyish » kako bi rekla. Jelena Ivanovic iz Model Scouting Office me scoutirala na izlazu fakulteta (na Sorbonni) kad sam imala 19 godina pa sam sebi dala priliku da pokusavam i da vidim taj svijet, i da krecem raditi kao manekenka.

 

• Koji trenutak smatraš prelomnim u svom životu?

Meni se zivot totalno promijenio kad sam pocela modeling, planirala sam fakultet zavrsiti i raditi kao business woman. Od putovanje i snimanja nisam stigla magistrirati, ali mi je taj svijet dao povjerenje o sebi, pomogao me poboljsavati svoj kreatvni dio, i upoznati mnogo ljudi koji ne bih mozda nikad mislila upoznati.

 

• U kojoj modnoj metropoli najviše voliš raditi i zašto?

New York je jednostvano bio jedan od moj top mjesta kao model, grad ima tu energiju gdje bilo gdje drugo nema. Ima tu neku mogucnost da se sve moze desiti i brzo. Pa onda bih rekla Pariz, Pariz je pravi modni grad, sve se tu desava, veliki dizajneri su tu. Jeste da je malo teze raditi u Parizu posto kriterije su stroži za modele i treba biti strpljiv da bi karijera lijepo pocela, ali grad ima neku dusu i ljepotu koja ti daje motivaciju i volju ostati i ne odustati.  London je sigurno tu negdje u mom srcu kao sto je Pariz, imala sam lijepih iskustva sto se tice poslom, ljudi su opusteni i ljubazni pa je lakse raditi uz tim uvjetima.

 

• Je li više voliš revije ili snimanja?

Vise volim snimanje, ima neki cilj na kraju koji ti daje tu motivaciju i energiju da se sve dobro desava nakon snimanja. Na drugo stranu, na revijama ima neki taj osjecaj, neopisiv trenutak prije izlazka na pisti koji daje veliku energiju i adrenalinu.

• Omiljeni dizajner?

Imam dva omiljena dizajnera; Ricardo Tisci, iz Givenchy, kao covjek zato sto postuje svakoga ko radi sa njim i po meni je naj talentovan dizajner i Vanessa Seward s kim sam radila kod Azzaro i s kim uvijek radim sad posto ima svoju modnu kucu koja nosi svoje ime, vrlo je ljubazna i draga prema svima i dosta je perfekcionista, jako je inspirativna osoba.

 

• Kako se najbolje izboriš sa stresom?

Sa meditacijom i sportom, ali rijetko se osjecam pod stresom, kad se desi meditiram nekoliko minuta ili idem jednostvano trcati.

 

7.U čemu je tajna tvog izgleda, kako održavaš liniju?

Hidratacija lice mi je prva stvar, koristim organik ili domace krema za lice posto mi je koza suha i osjetljiva i pijem puno vode, 2/3 litara minimum posto svaki dan se bavim sportom. Takoder volim spavati, san mi je jako obavenzan, mnogo energije trosim tokom danom.  Linija mi je uvijek bila lako odrzati ipak treniram francuski boks i trcim 5 puta sedmicom. Ali tajna je sigurno ishrana, vegeterian sam od uvijek i nisam neki veliki gurman i ako obozavam cips i pomfrite.

 

8. Šta bi poručila djevojčicama koje žele krenuti vašim stopama?

Pokusajte! nista ne kosta pokusati i vidjeti da li vam se svida taj svijet, takoder truditi se i biti strpljiv. To je kljuc uspjeha.

 

Gastro književnica Hatidža Džombić-Mahmutović samo za Kornerstar Magazine preporučuje režim ishrane pred proljeće, pričala nam je  o podizanju energije, svom tajnom sastojku ali i kreativnosti u kuhanju.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

1.Dolazi nam proljeće, kakav režim ishrane preporučujete?

Kao prvi korak preporucila bih jednu dobru detoksikaciju,da izbacimo iz naseg organizma sve one otrove koje smo akumulirali   tokom  zime a zatim da krenemo sa laganom  ishranom.

Priroda nam nudi rjesenje i nije slucajno sto bas u proljece sva nasa polja budu preplavljena maslackom koji je jedan od najboljih cistaca ljudskog organizma,jetre ,crijeva itd.

Jedite maslacak na sve nacine: svjez  u salati, kuhan  ili pravite caj od njegovog korijena , efikasan je kako god da ga koristite. I naravno sto vise i cesce to bolje.

Articoke  isto tako su efikasne za ciscenje jetre a osim toga i veoma ukusne ,tako da bi trebale biti na nasem jelovniku bar tri puta sedmicno.

Za razliku od zimskih mjeseci  kada nam je potrebna kaloricna izhrana, proljetna bi trebala biti mnogo laksa, znaci sto vise povrca,sve ono sto je sezonsko,netreba nam mnogo znanja u tome , dovoljno je da slijedimo prirodu ona nam daje rjesenje i sve ono sto nam je potrebno u tom vremenu.

 

2.Mnogi neiskusno podižu energiju kafom, šta vi preporučujete za snagu i energiju?

Mi zivimo po nekakvim uobicajenim i ustaljenim nepisanim pravilima,znaci na nasem podneblju kafa je nesto sto je maltene neizbjezno ujutro “da nas probudi” . Ako pogledamo malo obicaje drugih podneblja mozemo primjetiti da mnogi neznaju ni sta je kafa niti je koriste uopste, sto je prvi dokaz da nam kafa nedaje nikavu energiju nego je to samo stvar navike, koja postepeno prede u ovisnost.

Slazem se znaci da kafa moze razbuditi  vecinu ali nije to nekakvo pravilo  jer ni kofein ne djeluje isto na sve ljude, ja na primjer popojem kakfu i nastavim spavati , kofein nema nikakvog utjecaja na mene.

Ono sto bih preporucila svima koji zele da se napune zdravom  energijiom ujutro jeste da jedu orasaste plodove i suho voce. Znaci par oraha,ljesnjaka,sjemenke od bundeve i suncokreta,suhe sljive smokve i hurme to podize energiju i daje nasem organizmu sve ono sto mu je potrebno. Jos ako uz to popijete solju tople vode sa dodatkom meda,limuna i dumbira onda sa sigurnoscu mozete reci da ste podigli energiju.

 

3.Koliko redovan obilan doručak pomaže u mršavljenju?

To je veoma kompleksno pitanje, najlakse bi bilo odgovoriti jednim protupitanjem “ sta vi podrazumjevate pod tim obilan dorucak”

Ali krenimo od prepozicije da nepostoji harana koja pomaze u mrsavljenju, ali zato postoji hrana od koje se ne deblja, naravno ako govorimo o ljudima koji nemaju zdravstvenih problema. Moram naglasiti da se nazalost neki ljudi debljaju zbog zdravstvenih problema a ne od nepravilne izhrane.

Drugi faktor jeste omjer unosnja-potrosnja kalorija,znaci problem je koliko kalorija unesemo u organizam a koliko potrosimo u toku  dana, a kada ce te kalorije biti unesene i kako to nije od vitalne vaznosti.

Dorucak jeste veoma bitan za nas organizam , najbolje bi bilo ujutro jesti orasaste plodove i suho voce kao sto sam navela u prethodnom odgovoru ,ali nema nikakve potrebe da bude obilan, najbolje bi bilo jesti  po malo  ali vise puta u toku dana.

 

4.Koji je vaš tajni sastojak?

Zacinsko bilje,uvjek svjeze tek ubrano iz mog vrta .

 

5.Mnogi ljudi ostaju zbunjeni kod kombinovanja hrane, naročito kod voća, je li ga treba konzumirati prije ili poslije jela?

Voce je najbolje konzumirati daleko od obroka,  bar dva sata prije ili dva sata posle obroka jer time dajemo mogucnost nasem organizmu da upije vise nutrienata iz voca. Ukoliko ga jedemo neposredno prije ili posle obroka , odredene sostance iz hrane koju unosimo blokiraju upijanje nutrienata iz voca.

U svakom slucaju veoma bitno je da  redovno jedemo voce pa makar to bilo i uz obrok, jer voce osim minerala i vitamina  nam daje vlakna koja mnogo pomazu  i olaksavaju rad crijeva i probavu.

 

6.Postoji li neka namirnica koju bi prema vašem mišljenju morali imati u jelovniku svaki dan?

Voce , bar dvije sezonske vocke bi morali imati svakodnevno na jelovniku.

 

7.Koliko je važna kreativnost u kuhanju?

Rekla bih da je kreativnost  fondamentalna u kuhanju, ako razmislimo da jedan prosjecan zivotni vijek traje 65 godina, i da tih 65 godina jedemo najmanje dva puta dnevno, vrste mesa,voca i povrca su te koje jesu nema ih mnogo, ako osoba koja kuha nema kreativnosti zamislite vi kakvu jednolicnu hranu bi mi jeli cijeli zivot.

Kreativnos mora biti svakodnevna, uvjek prisutna u radu kako kod  profesionalnih  kuhara  tako i kod svakog ko priprema hranu u vlastitom domu.

 

8.Šta bi trebala posjedovati osoba koja želi krenuti vašim stopama te koja je vaša poruka njima?

Svaka osoba koja se odluci za ovu profesiju mora biti veoma:

Inteligentna, kreativna, dinamicna, vrijedna,uporna , jaka psihicki i fizicki jer je to veoma stresan i naporan posao , ali  koji daje ogromne sodisfakcije ako ga radite dobro, predano i s ljubavlju.

Preporucila bih im da se ne predaju , da hrabro krenu putem vlastitih snova, ali da se  dobro naoruzaju strpljenjem i upornoscu jer u ovom poslu  nema uspjeha bez  mnogo  napornog  rada.

Ovaj posao vam  daje mnoge mogucnosti , mozete da odete bilo gdje jer ljudi moraju  jesti  na svim stranama svijeta. Daje vam mogucnost da pokazete  vlastitu kreativnost kroz jela koja pripremate, a isto tako da kreirate sopstvene  specijalitete koji ce biti autenticni  vasi.

 

 

 

 

 

U njegovom životu nema nikakve mistifikacije. Kada porazgovarate s Amarom Selimovićem shvatite  da je njegova borba između emotivne ekstrovertnosti i introvertnosti ustvari njegova priroda. Tako ćete ga skoro u potpunosti shvatiti i uvidjeti šta ga čini takvim kakav jeste, razumjeti njegove vrline, mane, uspone i padove, njegovu glumačku ekspresiju i lični pečat. Samo za Kornerstar Magazine ovaj talentovani glumac priča o svojim počecima, prijemnom ispitu, svojoj najznačajnijoj predstavi Hamlet, rodnoj Tuzli, te privatnim trenucima uz kćerkicu, suprugu i snooker.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

1.Kako ste se zainteresovali za glumu?

Nisam baš siguran da znam odgovor na ovo pitanje, ali mislim da sam imao želju da mi buduća profesija nudi raznovrsnost i ne dozvoljava pasivnost.

2.Prijemni ispit je nešto što mnogi glumci pamte, kako je izgledao vaš, jeste upali iz prve?

Upao sam iz druge. Sjećam se da sam imao veliku tremu i ogroman respekt prema profesorima koji su me vodili na prijemnom ispitu. U tom momentu imao sam mnoge dileme, preispitivao sam sebe, šta želim, a šta ne, mislim da sam jednostavno bio premlad i nedovoljno zreo. Zapravo gluma me je osvojila tek kada sam ušao u profesionalne okolnosti. Sada sam sretan što sam glumac.

3.Kao uspješan dramski glumac isprofilirali ste se u predstavama reditelja Harisa Pašovića, kako je došlo do te suradnje?

U periodu kada sam bio student, Haris Pašović je bio jedan od rijetkih reditelja koji je pratio ispite studenata glume. 2004. godine pozvao me je da budem dio glumačke podjele za predstavu “Pobuna u Narodnom pozorištu”, nakon te inspirativne saradnje pristao je da bude mentor na mojoj samostalnoj diplomskoj predstavi “Filoktet”, a sve nakon toga što je uslijedilo je uzbudljivo tetarsko putovanje.

4.S trupom East West Centra obišli ste mnoga svjetska pozorišta, koju predstavu ćete zauvijek pamtiti, postoji li neki aplauz kojeg se možete sjetiti i danas?

Svaki proces rada na predstavama unutar East West Centra bio je inspirativan, drugačiji i osvježavajući. Vjerovatno ću se uvijek vraćati Hamletu,  jer je to moja prva glavna uloga u karijeri. Raznovrsni saradnici, kreativni pojedinci, beskrajna gostovanja, fenomenalni teatarski komadi, sve to nosim Iz East West Centra kao nemjerljivu uspomenu.

 

5.Igrali ste glavnu ulogu u interesantnoj predstavi “Klasni neprijatelj” lik koji je kontrastno drugačiji od Vaše prirode, koliko je izazovno igrati osobe s kojim nemate karakterne poveznice?

Nisam siguran da je Pegla iz “Klasnog neprijatelja” kontrastno drugačiji od mene i moje prirode. Ono što nas suštinski razlikuje jeste to da sam ja dobio priliku za normalan život za razliku od njega.Kao glumcu jako mi je izazovno prepustati se drugačijim realnostima, epohama, svjetovima koje nisam iskusio na vlastitoj koži, ono nije uvijek ugodno i blagonaklono, jer nosi sa sobom mnogo rizika i odgovornosti, ali bez takvog prepuštanja nema kvalitetnog glumačkog rada.

 

6.Kako komentarišete činjenicu da je ta predstava mnoge događaje u našem društvu uslovno rečeno naslutila to jeste otvorila Pandorinu kutiju maloljetničke delikvencije?

Neki gledatelji predstave “Klasni neprijatelj” smatrali su da glumci i reditelj pretjeruju u svom izrazu i opserviranju naših svakodnevnica, međutim događaji koji su uslijedili ubrzo nakon premijere predstave, nažalost, pokazali su da je ansambl studiozno i posvećeno tretirao temu maloljetničke delikvencije. Čini mi se da mi, kao društvo, i tada kao i sada nismo spremni da uočimo i priznamo pogreške, a još manje smo, nažalost, spremni reagovati i korigirati problem i pogreške koje detektujemo.

 

7.Odigrali ste glavnu ulogu u filmu “Sevdah za Karima” koliko Vam je prijao rad pred kamerama poslije uspješnog niza u pozorištu?

Svaka promjena medija bogati glumčevo iskustvo.

 

8.Kada niste na probi, snimanju, predstavi kako se najradije opuštate?

Uz suprugu, kćerku, snooker i ostale inspirativne ljude i aktivnosti. Uz prijatelje, knjige, filmove i poneke trivijalnosti koje nisu bas reprezentativne.

 

9.Koliko često posjećujete rodnu Tuzlu, jeste zadovoljni tamošnjom pozorišnom scenom, surađujete li?

Od kada sam postao otac mnogo češće posjećujem Tuzlu, jer želim da moja kćerka osvoji pojam i značenje porodice. U svakom slučaju češće nego kada sam bio više mlad i manje odgovoran.Nisam pretjerano upoznat sa radom i produkcijom tuzlanske teatarske scene, niti sam imao priliku ostvariti saradnju sa tamošnjim kolegama. Pomalo je tužno da je ovako malo tržište kao osuđeno na produkcije unutar mikro zajednice, umjesto da se teatri uvezuju, rade koprodukcije, razmjenjuju saradnike, i samim tim razbijaju monotoniju, stereotipe i provjetravaju ustajalost.

10.Na kojim projektima trenutno radite?

Trenutno nisam okupiran nekim profesionalnim angažmanom. Postoje određeni planovi, ideje, ali i ja sam čekam da dođe do njihove konkretizacije i realizacije. Uživam u slobodnom vremenu.

11.Prema Vašem mišljenju, šta bi to morala posjedovati osoba koja razmišlja da upiše akademiju?

Pretpostavljam da bi ta osoba trebala posjedovati strpljenje, radoznalost i budnost. Naravno, poslije dolaze i razočarenja, borba sa sujetama i egocentrizmima.

 12.Postoji li neka uloga koju priželjkujete?

Prigrliti ću svaku ulogu koja izaziva čuđenje, podiže adrenalin i ponekad dovodi do nesanice.

 

FOTO: Edvin Kalić

Ona je  pjegavo dijete jeseni, astrološki žigosano kao škorpion. Ines Mrenica je  majka sina Dilana i kćeri Ane, urednica i producentica BHRT-a, supruga. Dijete pukovnika, rođeno u Bosni, odraslo na moru u prekrasnom Zadru, a koje se nikada nije napilo vode ispred Begove džamije a nekako opet ostalo u Sarajevu. Piše, uređuje, u slobodno vrijeme režira i uživa u nepreglednoj raskoši dramaturgije, koju je 2001. godine završila na ASU u Sarajevu. Tu je i njeno treće dijete, filmska emisija Veliki ekran, autorski projekat koji uređuje i vodi na javnom servisu već pet sezona.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

1.Svijet filma s velikog ekrana ste donijeli na male ekrane, koliko je izazovan bio vaš put?

S obzirom da sam po vokaciji dramaturginja. Rekla bih da sam scenski radnik koji kapacitira najveći studio u BHRT-u i da sam svoj posao iskoristila da taj studio ne banalizujem pitanjima «kako se osjećate u našem studiju?».  Scenske umjetnosti i prekrasan svijet filma s velikog ekrana donijela sam na male ekrane.

2. Na televizijama je sve manje ljudi koji imaju kredibilitet i kojima gledaoci vjeruju, zašto je to tako?

U narušenom sistemu vrijednosti reality kultura je učinila da svako može biti instant zvijezda i da ne treba ustanoviti da je E jednako mc na kvadrat da biste bili poznati. Na neki način, ljudi se lakše nose sa svojim nesavršenostima kada na ekranu vide spletku, pjevača- amatera, ili da neko ima neki problem koji ga čini manje vrijednim. To djeluje terapijski, jer svoje probleme uglavnom rješavamo upiranjem prsta u tuđe. Neko mudar je smislio trendove današnje televizije i ništa tu nije slučajno. Kapitalizmu ponajviše treba frustriran i pogubljen konzument koji će kupiti ono što vidi u reklamnom bloku između dva programska slota bezvrijednih sadržaja. Vremena se mijenjaju, kao i interes publike. Možda kredibilitet i nije više ono što prosječan gledatelj traži u voditelju.

3. Smatrate li da bi i u zabavnim emisijama voditelji trebali biti vrsni profesionalci a ne samo lijepi?

Recimo da su Talijani, koji su veliki majstori zabavnih emisija, našli balans u vidu dva mala brbljiva sredovječna mučkarca na sceni u društvu neke prelijepe dame. Televizija je vizuelni medij i ono što se dešava na ekrnau mora biti ugodno oku i stimulativno mozgu. Inače nema potrbe da ulazimo u dnevne sobe desetinama hiljada ljudi. Ako vaše pitanje otvara mogućnost slobodnog odabira, ja sam za varijantu  istodobno lijepih i vrsnih profesionalaca.

4.Možete li nam izdvojiti nekoga ko je u ovom trenutku nezamjenjiv kada je riječ o voditeljskom poslu?

Tu se više radi o emisijima nego o voditeljima. Autorske emisije sa snažnim uredničkim pečatom i šarmom kojeg nosi urednik-voditelj ne može voditi nitko osim onoga koju je te emisije osmislio i uspostavio kao prepoznatljiv  format. A u bla-bla formatima, koji uglavnom dominiraju na malim ekranima, gdje se vodi računa samo o bombardovanju nebitnim informacijama, a vrlo malo se suštinski promišljaju teme, voditelja danas ima kao PR-ova, shopping centara i šalterskih radnika.  Televizije ni o čemu ne pričaju kao o rejtinzima. A znamo da visok tiraž ne nosi kvalitet. I da su tabloidi najtiražniji. Prema tome, talking head može biti svako.

5. Emisiju Veliki ekran već pet godina uspješno uređujete, koliko se teško opraštate od formata?

Veliki ekran je jedini televijski format kojeg će biti teško napustiti. 5 sezona, ne samo da je uspostavilo određeni ritam rada nego i formiralo određene navike tokom sedmica, mjeseci i godina. Tačno se zna kada se producira, snima, šminka, montira ili odmara. A stare navike teško odumiru.

6.Kako se najradije opuštate?

U svakoj varijanti koja uključuje ležanje na plaži ispred porodične kuće na Visu i buljenje u horizont preko nožnih prstiju. Odrasla sam na moru i na moru se najbojle opuštam. Ronjenje ili dani u kojima ne radim ništa te koje svodim na veliki krevet i filmski klasik.

Alen Hadžić Morris je uspješni mladi fotograf koji samo za Kornerstar Magazine otkriva kako se zainteresovao za fotografiju, o ljudima koje najviše voli fotografisati, edukaciji te ljubavi prema umjetnosti.

Kako si se zainteresovao za fotografiju?

Potičem iz porodice gdje su svi talentovani za umjetnost, ali sam jedini ja odlučio da krenem profesionalnim stopama i živim od toga. Primarno sam muzičar, ali pošto mi je i otac bio fotograf odrastao sam uz fotoaparat. Međutim, kasnije mi se kao muzičaru pojavila potreba za fotografijama i najčesće nisam imao lijepa iskustva. Najviše zbog toga što se u to vrijeme gotovo niko nije potrudio da svaki segment bude kako treba. Nakon nekog vremena odlučio sam uložiti u opremu, razne edukacije i spontano sam ušao u profesionalni svijet fotografije. Moj zavjet samome sebi je bio da nikada ne ponovim njihovu grešku – da obratim pažnju na svaki detalj, da dam svoj maksimum i uspunim svoju viziju, te najbitnije, da učinim da se osoba koju fotografišem osjeća prelijepo. Samo u takvoj atmosferi mogu nastati dobra umjetnička djela.

Sta najviše voliš fotografisati?

Ljude. Ali ne spontane momente, nego ih volim staviti u neki kontekst, priču u kojoj će oni sijati najviše. Tu kontrolišem set, svjetla, rekvizite, odjeću, šminku, frizuru i dr. Dokumentarna fotografija nije moj izbor djelovanja, ali portretna, modna i umjetnička jeste. U svakoj fotografiji nastojim spojiti ta tri elementa.

U čemu nalaziš inspiraciju?

Inspiraciju nalazim u svemu, u svakom trenutku u životu, a najčesće “iz glave”. Uvijek se vodim time da svako MORA biti najljepša verzija sebe u tom trenutku na mojim fotografijama, tako da me i model sam inspiriše. Ne pratim previše druge fotografe, posebno ne sa naših prostora, (iako neke jako cijenim), ali mislim da je rad mnogih previše počeo liciti jedan na drugi, tako da nastojim usavršavati svoju viziju, biti drugačiji, dosljedan sebi i svojoj mašti u glavi.

Kakav je tvoj stav o ekspanziji ljudi koji se žele baviti fotografijom?

Nemam nista protiv toga da svako ispolji kroz umjetnost ono što ima u sebi. Mislim da niko nije ugrožen. U tome i jeste ljepota, u različitosti. Samo bih volio da svako zaista da svoj maksimum. Umjetnost je jedna od stvari koje sigurno mogu uticati na poboljšanje stanja u drustvu. Ali ako je novac ili neki drugi motiv u pitanju, onda ce se vrlo brzo razočarati. Ljubav prema umjetnosti mora biti krucijalna pokretačka snaga.

Prema tvom mišljenju koliko je važno stalno praćenje trendova i educiranje?

Edukacija je jako bitna zbog toga što je fotografija kao umjetnička forma jako duboka i široka, te zahtjeva stalno istraživanje. Ali možda je najbitnije istražiti sebe, vidjeti šta je to što zaista želim napraviti, koju priču ispričati, zašto je bitna, a onda se fokusirati na formu kojom ce se ispričati ta priča. Tehnički dio se da naučiti, a praćenje trendova, lijepo je znati šta se dešava i bitno je biti u korak sa vremenom, ali je bitno i zadržati sebe i usavršavati se.

Šta bi morala posjedovati osoba koja želi jednog dana baviti se fotografijom?

Kao i u svakoj umjetnosti – goruću želju da se ispriča priča kako bi se doživjela katarza, mora imati dozu ludosti i mora se osloboditi i razmišljati van kutije. U suprotnom će se samo pridružiti armiji ljudi koji su pokušali i odustali.

U čemu više uživaš u fotografisanju ili postprodukciji?

Pošto ne radim dokumentarnu fotografiju, iako je jako cijenim, moj rad se bazira na planiranju, tačnom izvršavanju planiranog, ali i na velikoj dozi prepuštanja trenutku i magiji koja se desi. Kada “uhvatim” taj trenutak obično reagujem nekim veselim, iskrenim uzvikom, jer sam zaista sretan u tim trenucima. Ako je i model sretan onda mojoj sreći nema kraja. A kada se sve završi slijedi postprodukcija. U tome također jako uživam. Shvatio sam da mi retuširanje liječi živce i sate mogu provesti da se i ne pomaknem od kompjutera. A kada imam puno posla tada sam najsretniji, jer zaista mogu reći da pored muzike i drugih formi umjetnosti, fotografija je ono što me čini sretnim. U životu je bitno uživati u svemu, pa tako i u poslu, kako bismo doživjeli katarzu i uticali na druge ljude, na njihovu svijest i počeli mijenjati sebe i svijet oko sebe.