Alen Hadžić Morris je uspješni mladi fotograf koji samo za Kornerstar Magazine otkriva kako se zainteresovao za fotografiju, o ljudima koje najviše voli fotografisati, edukaciji te ljubavi prema umjetnosti.

Kako si se zainteresovao za fotografiju?

Potičem iz porodice gdje su svi talentovani za umjetnost, ali sam jedini ja odlučio da krenem profesionalnim stopama i živim od toga. Primarno sam muzičar, ali pošto mi je i otac bio fotograf odrastao sam uz fotoaparat. Međutim, kasnije mi se kao muzičaru pojavila potreba za fotografijama i najčesće nisam imao lijepa iskustva. Najviše zbog toga što se u to vrijeme gotovo niko nije potrudio da svaki segment bude kako treba. Nakon nekog vremena odlučio sam uložiti u opremu, razne edukacije i spontano sam ušao u profesionalni svijet fotografije. Moj zavjet samome sebi je bio da nikada ne ponovim njihovu grešku – da obratim pažnju na svaki detalj, da dam svoj maksimum i uspunim svoju viziju, te najbitnije, da učinim da se osoba koju fotografišem osjeća prelijepo. Samo u takvoj atmosferi mogu nastati dobra umjetnička djela.

Sta najviše voliš fotografisati?

Ljude. Ali ne spontane momente, nego ih volim staviti u neki kontekst, priču u kojoj će oni sijati najviše. Tu kontrolišem set, svjetla, rekvizite, odjeću, šminku, frizuru i dr. Dokumentarna fotografija nije moj izbor djelovanja, ali portretna, modna i umjetnička jeste. U svakoj fotografiji nastojim spojiti ta tri elementa.

U čemu nalaziš inspiraciju?

Inspiraciju nalazim u svemu, u svakom trenutku u životu, a najčesće “iz glave”. Uvijek se vodim time da svako MORA biti najljepša verzija sebe u tom trenutku na mojim fotografijama, tako da me i model sam inspiriše. Ne pratim previše druge fotografe, posebno ne sa naših prostora, (iako neke jako cijenim), ali mislim da je rad mnogih previše počeo liciti jedan na drugi, tako da nastojim usavršavati svoju viziju, biti drugačiji, dosljedan sebi i svojoj mašti u glavi.

Kakav je tvoj stav o ekspanziji ljudi koji se žele baviti fotografijom?

Nemam nista protiv toga da svako ispolji kroz umjetnost ono što ima u sebi. Mislim da niko nije ugrožen. U tome i jeste ljepota, u različitosti. Samo bih volio da svako zaista da svoj maksimum. Umjetnost je jedna od stvari koje sigurno mogu uticati na poboljšanje stanja u drustvu. Ali ako je novac ili neki drugi motiv u pitanju, onda ce se vrlo brzo razočarati. Ljubav prema umjetnosti mora biti krucijalna pokretačka snaga.

Prema tvom mišljenju koliko je važno stalno praćenje trendova i educiranje?

Edukacija je jako bitna zbog toga što je fotografija kao umjetnička forma jako duboka i široka, te zahtjeva stalno istraživanje. Ali možda je najbitnije istražiti sebe, vidjeti šta je to što zaista želim napraviti, koju priču ispričati, zašto je bitna, a onda se fokusirati na formu kojom ce se ispričati ta priča. Tehnički dio se da naučiti, a praćenje trendova, lijepo je znati šta se dešava i bitno je biti u korak sa vremenom, ali je bitno i zadržati sebe i usavršavati se.

Šta bi morala posjedovati osoba koja želi jednog dana baviti se fotografijom?

Kao i u svakoj umjetnosti – goruću želju da se ispriča priča kako bi se doživjela katarza, mora imati dozu ludosti i mora se osloboditi i razmišljati van kutije. U suprotnom će se samo pridružiti armiji ljudi koji su pokušali i odustali.

U čemu više uživaš u fotografisanju ili postprodukciji?

Pošto ne radim dokumentarnu fotografiju, iako je jako cijenim, moj rad se bazira na planiranju, tačnom izvršavanju planiranog, ali i na velikoj dozi prepuštanja trenutku i magiji koja se desi. Kada “uhvatim” taj trenutak obično reagujem nekim veselim, iskrenim uzvikom, jer sam zaista sretan u tim trenucima. Ako je i model sretan onda mojoj sreći nema kraja. A kada se sve završi slijedi postprodukcija. U tome također jako uživam. Shvatio sam da mi retuširanje liječi živce i sate mogu provesti da se i ne pomaknem od kompjutera. A kada imam puno posla tada sam najsretniji, jer zaista mogu reći da pored muzike i drugih formi umjetnosti, fotografija je ono što me čini sretnim. U životu je bitno uživati u svemu, pa tako i u poslu, kako bismo doživjeli katarzu i uticali na druge ljude, na njihovu svijest i počeli mijenjati sebe i svijet oko sebe.