U njegovom životu nema nikakve mistifikacije. Kada porazgovarate s Amarom Selimovićem shvatite  da je njegova borba između emotivne ekstrovertnosti i introvertnosti ustvari njegova priroda. Tako ćete ga skoro u potpunosti shvatiti i uvidjeti šta ga čini takvim kakav jeste, razumjeti njegove vrline, mane, uspone i padove, njegovu glumačku ekspresiju i lični pečat. Samo za Kornerstar Magazine ovaj talentovani glumac priča o svojim počecima, prijemnom ispitu, svojoj najznačajnijoj predstavi Hamlet, rodnoj Tuzli, te privatnim trenucima uz kćerkicu, suprugu i snooker.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

1.Kako ste se zainteresovali za glumu?

Nisam baš siguran da znam odgovor na ovo pitanje, ali mislim da sam imao želju da mi buduća profesija nudi raznovrsnost i ne dozvoljava pasivnost.

2.Prijemni ispit je nešto što mnogi glumci pamte, kako je izgledao vaš, jeste upali iz prve?

Upao sam iz druge. Sjećam se da sam imao veliku tremu i ogroman respekt prema profesorima koji su me vodili na prijemnom ispitu. U tom momentu imao sam mnoge dileme, preispitivao sam sebe, šta želim, a šta ne, mislim da sam jednostavno bio premlad i nedovoljno zreo. Zapravo gluma me je osvojila tek kada sam ušao u profesionalne okolnosti. Sada sam sretan što sam glumac.

3.Kao uspješan dramski glumac isprofilirali ste se u predstavama reditelja Harisa Pašovića, kako je došlo do te suradnje?

U periodu kada sam bio student, Haris Pašović je bio jedan od rijetkih reditelja koji je pratio ispite studenata glume. 2004. godine pozvao me je da budem dio glumačke podjele za predstavu “Pobuna u Narodnom pozorištu”, nakon te inspirativne saradnje pristao je da bude mentor na mojoj samostalnoj diplomskoj predstavi “Filoktet”, a sve nakon toga što je uslijedilo je uzbudljivo tetarsko putovanje.

4.S trupom East West Centra obišli ste mnoga svjetska pozorišta, koju predstavu ćete zauvijek pamtiti, postoji li neki aplauz kojeg se možete sjetiti i danas?

Svaki proces rada na predstavama unutar East West Centra bio je inspirativan, drugačiji i osvježavajući. Vjerovatno ću se uvijek vraćati Hamletu,  jer je to moja prva glavna uloga u karijeri. Raznovrsni saradnici, kreativni pojedinci, beskrajna gostovanja, fenomenalni teatarski komadi, sve to nosim Iz East West Centra kao nemjerljivu uspomenu.

 

5.Igrali ste glavnu ulogu u interesantnoj predstavi “Klasni neprijatelj” lik koji je kontrastno drugačiji od Vaše prirode, koliko je izazovno igrati osobe s kojim nemate karakterne poveznice?

Nisam siguran da je Pegla iz “Klasnog neprijatelja” kontrastno drugačiji od mene i moje prirode. Ono što nas suštinski razlikuje jeste to da sam ja dobio priliku za normalan život za razliku od njega.Kao glumcu jako mi je izazovno prepustati se drugačijim realnostima, epohama, svjetovima koje nisam iskusio na vlastitoj koži, ono nije uvijek ugodno i blagonaklono, jer nosi sa sobom mnogo rizika i odgovornosti, ali bez takvog prepuštanja nema kvalitetnog glumačkog rada.

 

6.Kako komentarišete činjenicu da je ta predstava mnoge događaje u našem društvu uslovno rečeno naslutila to jeste otvorila Pandorinu kutiju maloljetničke delikvencije?

Neki gledatelji predstave “Klasni neprijatelj” smatrali su da glumci i reditelj pretjeruju u svom izrazu i opserviranju naših svakodnevnica, međutim događaji koji su uslijedili ubrzo nakon premijere predstave, nažalost, pokazali su da je ansambl studiozno i posvećeno tretirao temu maloljetničke delikvencije. Čini mi se da mi, kao društvo, i tada kao i sada nismo spremni da uočimo i priznamo pogreške, a još manje smo, nažalost, spremni reagovati i korigirati problem i pogreške koje detektujemo.

 

7.Odigrali ste glavnu ulogu u filmu “Sevdah za Karima” koliko Vam je prijao rad pred kamerama poslije uspješnog niza u pozorištu?

Svaka promjena medija bogati glumčevo iskustvo.

 

8.Kada niste na probi, snimanju, predstavi kako se najradije opuštate?

Uz suprugu, kćerku, snooker i ostale inspirativne ljude i aktivnosti. Uz prijatelje, knjige, filmove i poneke trivijalnosti koje nisu bas reprezentativne.

 

9.Koliko često posjećujete rodnu Tuzlu, jeste zadovoljni tamošnjom pozorišnom scenom, surađujete li?

Od kada sam postao otac mnogo češće posjećujem Tuzlu, jer želim da moja kćerka osvoji pojam i značenje porodice. U svakom slučaju češće nego kada sam bio više mlad i manje odgovoran.Nisam pretjerano upoznat sa radom i produkcijom tuzlanske teatarske scene, niti sam imao priliku ostvariti saradnju sa tamošnjim kolegama. Pomalo je tužno da je ovako malo tržište kao osuđeno na produkcije unutar mikro zajednice, umjesto da se teatri uvezuju, rade koprodukcije, razmjenjuju saradnike, i samim tim razbijaju monotoniju, stereotipe i provjetravaju ustajalost.

10.Na kojim projektima trenutno radite?

Trenutno nisam okupiran nekim profesionalnim angažmanom. Postoje određeni planovi, ideje, ali i ja sam čekam da dođe do njihove konkretizacije i realizacije. Uživam u slobodnom vremenu.

11.Prema Vašem mišljenju, šta bi to morala posjedovati osoba koja razmišlja da upiše akademiju?

Pretpostavljam da bi ta osoba trebala posjedovati strpljenje, radoznalost i budnost. Naravno, poslije dolaze i razočarenja, borba sa sujetama i egocentrizmima.

 12.Postoji li neka uloga koju priželjkujete?

Prigrliti ću svaku ulogu koja izaziva čuđenje, podiže adrenalin i ponekad dovodi do nesanice.

 

FOTO: Edvin Kalić