Emina Pršić za Kornerstar Magazine: Ožiljci su važan put do pobjede

Emina Pršić autorica knjige “Nedostaje? Ne. Dosta je!” voditeljica, pjevačica, ali prije svega osoba koja živi svoju spoznaju, koja je prigrlila svoje ožiljke i zakrpala svoje srce. Samo za Kornerstar Magazine otkriva kako je ušla u svijet televizije, glumi, ženama koje se ne usuđuju reći dosta je, te o svojoj kćerkici koja je postala reditelj njezinih budućih aktivnosti.

 

  1. Svoju karijeru ste započeli na televiziji, kako ste ušli u taj svijet?

Moji prvi javni nastupi vezani su uz prvo dječiji zbor “Klinci s Ribnjaka” a zatim djevojački zbor “Zvjezdice “gdje sam ,sve zajedno, provela oko  15 godina.

Unutar tih 15 godina imala sam priliku upoznati pozornicu, reflektore, publiku, nastupe, i od tada se zaljubila u taj osjećaj, kada svojim nastupom zapravo činiš da se ljudi uz tebe osjećaju dobro. Većinu vremena provodila sam na probama , pripremam za nastupe i jednostavno takav oblik života uvukao mi se pod kožu.

 

  1. Šta ste naučili o životu kada ste se susreli s televizijom i ljudima na njoj?

Kada  sam bila mlađa televizija mi je isključivo  djelovala zabavno.  Uživala sam u pripremama za snimanja, šljokicama koje smo mogle imati , lijepim koncertnim uniformama,  svečanijim frizurama ,novim lakiranim cipela, igranju u hodnicima velikih koncertnih i televizijskih kuća koje su djelovale kao labirint negog dvorca. U nešto starijoj dobi vidiš i  prizore koji su manje svjetlucavi i šljokičasti , često puta poželiš otići, odustati jer ti to nešto ne odgovara ali  se   vraćaš  opet. Za mene  televizijski angažman, ili javni nastupi nisu bili posao nego životni poziv.Ono nešto što je dio mene .

 

  1. Okušali ste se i u glumi?

Kroz muziciranje i glazbu preko maestra Zdravka Šljivca naučila sam koliko moramo biti predani na nastupima. Nikad nije dozvolio lažne osmijehe, lažnu emociju prilikom nastupa i izvođenja  koncerta, tražio je uvijek ono nešto više od nas, I to nas je zaista kao ansambl razlikovalo od drugih. Znao  je reći “Tak si doma pjevajte ako želite, kod mene nećete “ .

Sada mi je to  pomalo  i smješno ali onda smo zaista to shvaćale ozbiljno i tako se pripremale za svaki nastup 101 %.

Dakle kroz pjevanje trebale smo svojim nastupom prenijeti  emociju .To je jedna vrsta glumačke umjetnosti: proživjeti ono što pjevaš kako bi doprijelo do publike.

Kada sam krenula na castinge  za reklame zaista sam imala početničku sreću . Reklame su se redale jedna za drugom. Znali su me zezati kolege da iskačem iz paštete. Nedugo zatim su krenule serije . Ne smatram da sam  postigla ništa značajno u tom svijetu, ali za mene je to lijep izlet i izazov koji me jednako tako dobro zabavlja i u kojem  se osjećam dobro.

 

  1.  2012. ste objavili knjigu “Nedostaje? Ne. Dosta je!” odakle ideja za tu knjigu?

Prvobitno nije bila ideja napisati knjigu nego sam sama sebi pisala kako bi svoju akutnu fazu boli prebrodila I preživjela ljubavni brodolom . Nakon toga sam upoznala Ivanu Šešo koju iznimno cijenim I imala sam potrebu njezino znanje prenijeti na što veći broj ljudi. Tako sam njoj donijela svoje zabilješke s tri junakinje  za koje sam znala da im neće moći odoljeti nego  će im htjeti silno nešto reći i pomoći im.

Tako je i bilo. Ja sam napisala priče, ona se osvrnula na događaje i likove sa stručne strane te je nastala  jedna sasvim nova forma pisanja u Hrvatskoj koju smo nas dvije započele 2012 godine i izdale knjigu koja je osvojila  ali i zakrpala srca mnogih.

Drago mi je da su je  ljudi toliko dobro prihvatili i uočili razliku između našeg načina pisanja i self help literature  .

 

  1. U životu svake osobe postoji barem jedna osoba koja ju je povrijedila, koliko su takvi ožiljci važni da bi nas ojačali?

Jako , jako ali zaista  jako važni. Danas sa sigurnošću to mogu potvrditi. Znam da bi svi rado željeli da nas nikad nitko ne izuje iz naših komotnih ,dobro poznatih cipela, ili pomakne s naše zone ugodnosti –ali tada nema niti napretka. Ostaje nam stagnacija dobro uhodanog puteljka. Ne puta nego puteljka jer ostajemo na puno manjoj površini spoznaje. Kad vas povrijede kad vas izdaju, kada se dogode loše stvari, život vam se okrene naglavačke. Odjednom ste izgubljeni i nesretni. Iz te situacije možemo izaći kao pobjednici ili  vječite žrtve. Ja sam uspjela izbjeći ulogu žrtve iako na početku, mi se više svidjela  upravo ta uloga jer unutar naše kulture i odgoja  kult  žaljenja je jako dobro prihvaćen i često osobe dugo žalimo  počnu voljeti taj osjećaj takve vrste pažnje. Dugoročno tim osobama ne činimo dobro jer to nije zdrav osjećaj. Puno zdravije bi bilo biti dio rješenja nego dio problema.

 

  1. Prema vašem mišljenju, koliko je podignuta svijest među ženama, da ne ostaju u lošim brakovima i usude se reći dosta je?

Još uvijek nedovoljno. Razloga ima jako puno. Prije svega tu su ubojita uvjerenja okoline koja znaju  biti itekako toksična I zbog kojeg  žene ne znaju pomoći same sebi. Jednostavno ne znaju bolje jer nisu imale od koga naučiti niti od koga bolje vidjeti.

Najčešće su i njihove majke jednako tako ostajale u lošim brakovima iz istih razloga pa nema smisla da one sada rade suprotno.

Zatim tu su egzistencijalna pitanja. Neki dan sam čula da u Hrvatskoj je 17 % visoko obrazovanih žena , što je za 1 % više nego muškaraca, ali I dalje su žene lošije plaćene za razliku od muškaraca, tako da je žena često puta primorana ostati iz straha da ne bude na cesti , a svi jako dobro znamo kako se lako lijepe ružni epiteti na rastavljenje žene .

  1. Kakvi su vam dalji planovi?

Prije sam imala jako puno planova, od kada imam dijete moji su planovi da planova nema, nego živim s njom sada dan po dan, pa kako bude.

Imam želja. Tu  izvor nikad ne presuši.  Voljela bi i dalje pisati, izdati treću knjigu , nastaviti niz. Naučiti kako biti dobra majka, supruga  a u isto vrijeme osjećati se ostvarenom  dalje na poslovnom planu i osobnom razvoju.

Trenutno učim balansiranje, žongliranje i savladavanje  nove uloge života  znajući da me kćer sada najviše treba.

 

Advertisements