Najveća ironija je pričati o sreći, duhovnosti, važnosti pomaganja među ljudima, a ne živjeti tu ideju. Po lošem starom običaju ne odgovoriti zahvalom na kompilment, ne udjeliti osmijeh starcu što prosi, ne pitati staru komšinicu kako je, treba li joj pomoći. Ako nemate vrata na koja možete pokucati u svako doba noći onda ne znate šta je sreća. A kako ćete ih vi imati pitate se, pa za početak budite vi nekome otvorena vrata. Ne možete zatvorenog srca kucati na vrata otvorenog srca. Onda kada na djelu ne pokazujete izgovorene riječi, tada sva demagogija pada u vodu.

Pojedini ljudi za vrijeme poplava koje su ih zadesile u čitavoj regiji noć prije su molili uz svijeće bez struje da se voda povuče a onda već sutra kada im je molitva uslišena tukli se s komšijama za hranu. Džaba svi mogući Andrićevi Znakovi pored puta i stotinu poplava, neki se nikada ne mijenjaju ostajući prikovani tako u carstvu svog ega.
Ljubav, dobročinstvo i milost se teško skrivaju u očima onih u kojima toga obilato ne fali, zato dopustite drugima neka ih vide.

Ne plašite se biti dobri robujući strahu kako će to druga strana protumačiti te šta ćete ako vas odbije. Pa šta? I ako vas odbije, vi se okrenite s osmijehom na licu znajući da ste ispunuli svoju misiju. Ali šta ako Vam kaže: Bože, koliko ovo dugo čekam?

Dakle, ako ne živite dobročinstvo onda o njemu bolje ne pričajte. Ako na izljev ljubavi i podrške ostajete nijemi, ako nemoćna osoba stepenicama mokra gura cekere pored vas dok vi sa slušalicama u ušima nadobudno prolazite, bolje da se sakrijete i šutite, čekajući vrijeme vlastite spoznaje, jer očigledno niste dorasli grani humanosti, života i njegovog smisla.

 

                      “Sreća koju tražimo izmiče nam; sreća koju pružamo vraća nam se”

Izvor: https://adi.art.blog/

Svaka beba još u stomaku a poslije i prvih minuta svog života nema ni naciju, ime, niti pripada ijednoj grupi, osim one najvažnije grupe života koja slavi što je na svijet došao još jedan građanin svijeta.
U tom nevinom bijelom ruhu gdje babice vagaju i brišu nježnim peškirom, to čedo dobija prvi put i svoj identitet, a u čistim sićušnim dlanovima počiva beskrajna sloboda dok crtice urezane na dlanu podsjećaju na granice koje život nameće. Dlan se čini poput nacrtane zemaljske kugle. Sija i opominje. I cijeli život će ga taj isti dlan opominjati, kako bude rastao granice će se širiti. Svaka nova godina možda će donijeti po jednu novu i užu granicu zabrane. Kako se boriti protiv tog pritiska?
Samo je jedan način. Osluškivati svoje srce. Eh, onda se granice brišu, onda taj sada već veliki čovjek može da osjeti beskraj, i da sa svojim umom zapleše u ritmu, i osjeti istinsku slobodu.

Slušajući svoje srce i granice na dlanu postaju manje, te počinju da se rukuju s drugim dlanovima koji jesu drugačiji, možda i druge boje kože, ali u stisku ruke prave rapsodiju boje za kojom današnji svijet vapi gušeći se u crnilu i sivilu svakodnevnih ratova i podjela. Slušajući muziku srca ti nevini dlanovi će pomoći i onome ko ne zaslužuje pomoć, zagrlit će ramena koja su možda opkoljena mržnjom, udjelit će neku paru nesretnom prosjaku, pomazit će napuštenog psa, ili će pomilovati nekog zlog čovjeka što bijesno odbija dodire,  

U tim krhkim dječijim dlanovima krije se tajna slobode, zato učite od tih malih velikih ljudi. Ali prije toga sadite u srcu dobročinstvo, kako bi sa otvorenog dlana svi oko vas ubrali cvjetove slobode.

Izvor: https://adi.art.blog/