Pjesnikinja  Rašida Muhić spada u kategoriju onih ljudi koji će vam uljepšati dan a da nisu svijesni toga, ona živi i radi na frekvenciji koja emituje pozitivnu energiju i optimizam u tolikoj mjeri da vam ne pada na pamet da zaboravite gdje je možete pronaći. Njene priče su životne i iskrene, obične i konkretne ali upečatljive i autentične kao što je i ona sama u svoj svojoj spontanosti i prirodnosti. Rašida je dobra ososba, dobar prijatelj, i to je jedna od njenih najizraženijih osobina. Ona je pronašla način da kroz život ide s osmijehom na licu jer zna da nije strašno ako padneš, strašno je ako ne ustaneš. Samo za Kornerstar Magazine priča o poziciji umjetnosti danas, svojoj prvoj knjizi, druženju sa sinovima, otuđenosti među ljudima te svojoj vječnoj inspiraciji- ljubavi.

Službeno moj književni rad počinje objavom moje prve zbirke poezije “Džam” u Sarajevu 2000.godine. Prijatelji kojima se dopadala moja poezija su pokupili moje rukopise i spontano se desilo da ta prva knjiga ugleda svjetlo dana. “Džam” je doživio svoje novo izdanje u Hrvatskoj 2014.godine kao i moja nova zbirka poezije “Iza šapata”.  U Hrvatskoj mi je takođe objavljena i stručna knjiga  “Kultura i sponzorstvo” 2016.godine. U pripremi je moja nova zbirka poezije, ali o tom po tom. Pjesnik se rađa , ali sve ostalo ima uticaj, gdje si odrastao i sl. Bitno je pronaći sebi cilj jer si time pronašao svoj put i odmjerio svoje mjesto među ljudima. Ima trenutaka kada duša kleči ma kako se tijelo držalo uspravno. E tada mi je ostajalo moje pisanje. Trudila sam se da me moje tuge i samoće ne povuku u sebe, da se ne znam vratiti. Najgore je što mislimo da je samo jedan život i ne trudimo se da nam izrastu vlasita krlila.

2. Kakvi su vas tada osjećaji obuzimali?

U mojim pjesmama ima svega: ljubavi, čežnje, mladosti, strepnje, bola. Ne mogu izabrati temu- jednostavno joj se pokorim. Ljubav je velika inspiracija, čežnja je njen neodvojivi pratilac, ali sam ja svoju energiju osjećajnosti željela podijeliti s bolom tog trenutka, sveopćim bolom ljudi što sam ih susretala na ulici kao invalide, sa slikama mrtve djece, izrazom užasa na licima staraca koji nisu znali da li će umrijeti od gladi ili od zalutale granate. Željela sam  (i vjerovatno samo mrvicu uspjela)  svoj vlastiti energum čulnosti  dijeliti na tuđi bol.

3. U vašim pjesmama preovladava ljubav, koliko je ona uistinu nepresušno vrelo inspiracije?

Svaka sekunda je stvorena da bi zračila ljubav, ali središte ljubavi je bol, kao što je i ljubav središte boli. Jedno iz drugog izviru i jedno se u drugo ulivaju. Kao dan i noć. Porođaj majke je bol koja može dovesti do preseljenja-smrti, (po vjerskom tumačenju žena koja umre na porođaju je u rangu šehida-samo da se vidi veličina i značaj poroda)ali ljubav prema tom djetetu je bezgranična i bezuvjetna. Ljubav i bol imaju milion oblika i u suštini nikada se nisu potpuno objasnili. Najčešća bol koju susrećemo je bol zbog smrti ili rastanka. I najviše boli kada „zauvijek“ ostanemo bez onih koje najviše volimo. Jako boli ono vrijeme u kome te osobe nedostaju, bole neizgovorene riječi, kao i one pogrešno izgovorene, bole stvari koje gledamo, bole svi dani u kojima nećemo imati zajedničke uspomene, boli svaki momenat u kome je zračila ljubav: ne zaboravi kapu hladno je, javi se kad stigneš, jesi li dobro, može li čaj, kafica, trebam ti nešto pričati. Momenti bola su samo naši i sami ih moramo proći, pognuti ili uspravni, naši su i nama određeni.

4. Kakva su nam današnja vremena iz vaše vizure, u odnosu na nekada kada je među ljudima vladalo čini se veće povjerenje?

Svako vrijeme ima svoje breme. I ranije je bilo nepovjerenja, licemjerja, ali i iskrenih odnosa. Danas imamo svega toga s jednim novim segmentom otuđenja čovjeka od čovjeka, čovjeka od svega. To je zabrinjavajuće i na tome svi treba da poradimo koliko ko može da se sačuvaju one osnovne vrijednosti društva  koje nas čine socijalnim bićima. Svijet je danas takav kakav je i uglavnom smo prisiljeni da materijalno i duhovno preživljavamo. No, ipak nam je život poklonjen da ga dišemo punim plućima u misiji koja je samo naša i zato nijednog momenta ne smijemo to zaboraviti. Ja sam od onih što slušaju srcem i grle dušom, od onih koje vjeruju djelima a ne riječima, od onih koje šestim čulom osjete iskrenost, od onih koje vjeruju u Određenje, od onih koje ništa ne očekuju, od onih koje vole bezuvjetno ako im srce šapne i ako im duša da išaret.

5. Koliko se savremeni čovjek otuđio?

Danas nemamo vremena za sebe, porodicu, prijatelje, osobe kojima trebamo. Zatvorili smo dušu za sve ljepote koje nas okružuju. Zaboravili smo se zaljubljivati. Ne osvrćemo se kada nekome trebamo pomoći da ustane. Bojimo se kazati ono što u duši osjećamo. Strah nas je učiniti ono o čemu sanjamo. Ne govorimo više riječi volim te onima kojima to trebamo kazati. Zaboravljamo da ovo danas može biti posljednje što nam je dato. Možda nećemo imati priliku da poslije danas poklonimo osmijeh koji smo željeli pokloniti, zagrljaj koji smo željeli pružiti, poljubac koji smo željeli dati. Možda nećemo imati priliku da dragim osobama kažemo koliko su nam trebali i sve ono što smo im trebali kazati. Zato ne tražimo izgovor u nedostatku vremena, ne gubimo vrijeme sa onima kojima nije do nas stalo, volimo one pored kojih se osjećamo posebno, živimo život punim plućima za ovaj dan, za ovaj tren, kao da je posljednji koji imamo.

6.Šta bi danas bila sloboda u društvu prema Vašem mišljenju?

Sloboda je stanje svijesti. Obdareni smo razumom  i trebamo znati  da imamo izbor, ali i posljedice tih izbora. Sloboda je kada je čovjek u prilici da sam stvara i radi, a da time nikoga ne ugrožava. Da pojedinac ima dovoljno resursa i znanja  i mogućnosti  da iste iskoristi. Apsolutna, neuvjetovana sloboda je duboko u nama, utkana u našu vlastitu svijest. Ona je osnovni sastojak našeg postojanja i ne trebamo je stvarati, samo je se prisjetiti i prakticirati, dok slijedimo vlastitu stazu života. Sve što trebamo jeste da dišemo ljubav.

7.Koja je pozicija umjetnosti?

Umjetnost u savremenom društvu ne čini samo ono što vidimo, čujemo, opipavamo, ono što doživljavamo kao umjetnički objekt, nego i cijeli jedan “nevidljivi” svijet znanja o umjetnosti. Ako govorim o ovome što čini umjetnost, kao i ovom “nevidljivom” svijetu  znanja o umjetnosti onda mogu slobodno kazati da se danas radi o potpuno potisnutim vrijednostima i prostorima koji gube svoj identitet. Živimo u društvo koje je moralno i etički oštećeno.  Na umjetnicima je velika obaveza i dgovornost da u borbi sa svakodnevnim preprekama sačuvaju energiju za stvaralaštvo i kreativno svjetlo. Svakodnevnica je potpuno potisnula brigu za čovjeka što nije u redu, ali po meni to stanje donosi  jednu novu dimenziju izgradnje nas samih iznutra,  pronalaženje unutrašnjih vrijednosti  kojih je sve manje u međuljudskim kontaktima. Obaveza svakog čovjeka je da utiče koliko može i koriguje stanje u društvu, ali je veoma mali broj onih koji se usude svojim stvaralaštvom ukazati na pad morala, etike, ekonomije pa čak i umjetničkog kolapsa.

8. Kako izgleda vaše slobodno vrijeme, kako se najradije opuštate?

Za mene posebni momenti su uvijek u mom domu s mojim sinovima uz samo nama znane razgovore iz svih sfera života, nezaobilazne  šale, dosjetke i razne simpatične smicalice koje su uvijek popraćene smijehom iz srca. Dosta vremena posvećujem čitanju , pisanju i treninzima . Postoji vrijeme za prijatelje i naravno putovanja koja su uvijek  poseban izazov. Treba se znati usuditi biti sretan i kroz život ići s pozitivnim stavom i osmijehom za sve.

Čovjek zaboravi gdje je krenuo, ali kad ste tako iskusan putnik uvijek nadjete i neki putokaz koji vas vodi dalje tako da je najbitnije da se ide dalje i ne osvrce previse iza, to ce ionako raditi drugi kad sve ovo prestane jednog dana.

Dugogodišnja tv urednica, producentica i voditeljica, a trenutno i izvršna urednica BiH Magazina koji je sa emitovanjem na BHT1 počeo u septembru 2016.godine Lejla Zvizdić samo za Kornerstar Magazine priča o svom poslu, televiziji, te svojoj porodici koja joj je sigurna luka i utočište kada se ugase svjetla televizijskih reflektora.
Ona je neko ko pokušava živjeti život punim plućima. Vječni borac, koji nikada ne diže bijelu zastavicu. A iznad i prije svega se trudi biti kvalitetan čovjek, dobra majka, supruga, kćerka, odan prijatelj, lojalan radnik i susretljiv, običan čovjek koji će stati na autobuskoj stanici promrzloj majci s dvoje djece i ponuditi joj prevoz. I nas je uvjerila svojim profesionalnim pristupom i time nam dokazala da živi ono što govori.

1.Je li novinarstvo bilo vaš prvi izbor?

Da, još davne 1996.godine. I ostalo moja prva poslovna ljubav sve do danas. No, ne kažem da se u budućnosti neće roditi i neke nove ljubavi i prilike.

 2.Na televizijama je sve manje ljudi koji imaju kredibilitet i kojima gledaoci vjeruju, zašto je to tako?

Zato što su nam devalvirale sve vrijednosti u društvu, prosječnost je uzela primat u odnosu na kvalitet i profesionalizam. Ne postoji argumentovana i kvalitetna kritika, pa ni konkurencija. I ta močvara postaje sve mutnija. Istovremeno na ekranu nemate više ljudi sa dignitetom, čast vrlo rijetkim izuzecima, a pri tome mislim na staru gardu novinara, old school novinarstva. Imamo armiju slađušnih i zgodnih TV lica, ali ne i onih sa dignitetom, koji znaju o čemu pričaju, koji ulijevaju povjerenje i koji će budnom držati vašu pažnju.

3.Smatrate li da i u zabavnim emisijama voditelji trebaju biti vrsni profesionalci a ne samo lijepi?

Vrstan profesionalac morate biti u svakom TV formatu, svakoj emisiji, bez obzira je li ona informativna, dokumentarna ili revijalna. Ako biste mene pitali za najdraža TV lica, tada ni za jedno ne biste mogli reci da su primarno lijepi. Ali jesu šarmantni u lepezi vlastitog znanja I samopouzdanja, sa posebnim personalytijem, sa stavom i gardom. A to ih čini mnogo gledljivijim od lijepih. Ljepota je svakako u oku posmatrača i vrlo relativna. Što je meni lijepo, drugom nije.

4.Možete li nam izdvojiti nekoga ko je u ovom trenutku nezamjenjiv kada je riječ o voditeljskom poslu?
Svi smo mi vrlo zamjenljivi i ne mislim da iko stoji na tom tronu.

5.Jeste li se u Vašoj profesionalnoj karijeri teško opraštali od uhodanih formata?

Odlično pitanje, tim prije što sam u TV radu prošle sve vrste programa i TV formi.
Moram priznati da jeste. Naviknete se na “matematiku” emisije, na ritam rada, ekipu sa kojom radite, saživite se sa tim projektom, koliko I sa ljudima (ja sam u poslu vrlo posvećene timu, vrlo sam zaštitnički određena spram njih) I kada dođe vrijeme da radite neki novi projekat, teško vam se odvojiti od svega toga. No, s druge strane, iz svakog projekta izvučem neka nova iskustva, nova znanja, kojih sam i dan danas željna. I svakom novom projektu prilazim sa ogromnom dozom entuzijazma, energije i volje. Meni su najveće dvije nagrade: osjećaj da sam nekome pomogla i da sam produktivna da pravim dobar posao.

6.Koliko danas uspjevate sačuvati unutarnji mir s obzirom da je rad na televiziji veoma stresan ?

Našla sam taj mir i balans u sebi i sposobnost da sve što me opterećuje stavim na ignore. Naučila sam kontrolirati čemu smijem i trebam dozvoliti da toliko zaintrigira moju pažnju, srce, nerve i šta je uopće vrijedno stresa. Jer, sve se već sutra zove jučer.

7.Kako se najradije opuštate?

U svom domu sa suprugom i dječicom, uz film i kokice, ušuškani pod dekicama ili nekim igrama koje nam oni zadaju. Druženja sa prijateljima su nam sedmični “must have” užitak, zimi je tu nezaobilazno skijanje, ljeti biciklizam, planinarenje i piknici, zabave uz roštiljadu i sač u našem vrtu.
U životu treba znati, a ne imati. I na sve gledati kroz pozitivnu prizmu.

FOTO: Vanja Lisac

Karizmatični nogometaš Aleksandar Kosorić samo za Kornerstar Magazine otkriva kako je ušao u svijet sporta. O nogometu, Želji, reprezentaciji, ali i tome kako se najradije opušta priča nam iz jednog sasvim drugog ugla.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Dvije najvece zelje kada sam pocinjao svoju profesionalnu karijeru su bili Zeljo i Partizan mastao sam da obucem dres ta dva kluba tako da mi se ta zelja ispunila, mastao sam o nekim realnim dometima i klubovima.

1.Kako ste ušli u svijet sporta?

Još kao šesto godišnji djecak sam počeo da treniram fudbal ,probao sam razne sportove od borilackih do sportova sa loptom ali nekako fudbalska lopta je bila moja najomiljenija igracka bez koje nisam mogao zamisliti ni jedan dan i izlazak vani a da nemam loptu sa sobom.

2.Zašto baš nogomet?

Mislim da je nogomet nesto sto svako dijete privlaci i što je svako dijete pokušalo da trenira samo je pitanje ko je nastavio a ko ne.

3.Sjećate li se prvog profesionalnog meča, kakav je osjećaj bio igrati pred publikom?

Prvi moj profesionalni mec je bio prije 14 godina za ekipu Slavije iz Istocnog Sarajeva prelijep osjecaj kada se osjecate pomalo vazni i bitni u zivotu.

4.Bili ste kapiten F.K Željezničar, koliko je igrati za Želju bio preloman trenutak u vašoj karijeri?

Zeljo je nesto najljepse u mojoj karijeri a traka koja je bila jako velika obaveza ali i cast je nesto sto je sigurno do sada obiljezilo moju karijeru.

5.Da li postoji neki klub kao san u kojem bi voljeli zaigrati?

Dvije najvece zelje kada sam pocinjao svoju profesionalnu karijeru su bili Zeljo i Partizan mastao sam da obucem dres ta dva kluba tako da mi se ta zelja ispunila, mastao sam o nekim realnim dometima i klubovima.

6.Zaigrali ste i za reprezentaciju, kakav je osjećaj naći se na spisku selektora svoje zemlje?

Reprezentacija svoje zemlje je kruna karijere imao sam tu sreću i čast da debitujem na Kirin kupu u Japanu gdje je ujedno i osvojen jedini istorijski trofej nase reprezentacije.

7.Koliko je važna psiha u životu jednog sportiste?

Psiha je jedna od važnijih stvari u svakom sportu ,jer svaki sportista ima dosta uspona i padova a onaj ko je mentalno najjaci opstane u svemu tome.

8.Kako se vi najradije opuštate?

Najradije se opustam u krugu svojih najblizih ljudi na nekim mirnim i prirodnim mjestima rijeka,priroda,planina.

9.Šta mora posjedovati mlada osoba koja želi krenuti vašim stopama?

Osnova svakog pocetka u bilo kom poslu je karakter a posle ide sve ostalo , morate imati karakter pobjednika da bi opstali u svemu tome

Glumica Ivana Milosavljević je  već za vrijeme studija, kroz rad na sebi i angažiranjem u različitim pozorišnim predstavama, se zainteresirala za oblast lutkarstva te s kolegom Enverom Hasićem, nakon završetka Glume, osnovala Lutkarski teatar ‘’Sale’’ Tuzla. Već deset godina animiraju najmlađe s ciljem da zavole lutkarstvo, samim tim i pozorište, da razvijaju osobne kompetencije, vrednuju sebe i druge, grade svoje moralna načela. Za Kornerstar Magazine otkriva kako se zainteresovala za glumu, akademiji, kolegama ali i projektima u kojima je trenutno možemo gledati na daskama.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Čini mi se da sam studirajući otkrila slojeve svoje glumačke ličnosti kojih nisam bila svjesna, a koji su na podsvjesnom nivou bili tu. Upoznala sam i svoje mane i prednosti. Čovjek jesi ili nisi, a glumačku ličnost tek je trebalo izgraditi i pomaći granice u svemu. Taj drugi proces traje do kraja života.

1.Kako ste se zainteresovali za glumu?

Glumom se nisam bavila sve dok nisam upisala Akademiju dramskih umjetnosti u Tuzli. No oduvijek sam imala možda i viška energije tako da je i logično bilo baviti se ovom profesijom.

2.Mnogim glumcima je prijemni ispit nešto čega se sjećaju cijeli život, kako je izgledao vaš, jeste upali iz prve?

Moram priznati da je za mene sve to na početku bilo nešto novo. Na prijemni sam otišla iz znatiželje ne znajući koliko su se drugi trudili upisati iz nekoliko puta ovaj studij. Na scenu sam stala po prvi put i obzirom da je u publici bio mrak, a napolju dan, rekla sam ‘’Dobro veče’’ na što su se svi nasmijali. Poslije toga sam govorila monolog Antigone, a to se valjda ‘’nije trebalo jer antika se sprema na trećoj godini’’. Sjećam se da sam u momentu zaboravila tekst i da sam samo nastavila dalje svojim riječima taj monolog kao da to tako treba biti. Kada su mi poslije rekli da sam ušla u uži krug ja sam se iznenadila jer nisam ni znala da prijemni traje četiri dana. Poslije na Akademiji je bilo i pomalo zastrašujuće jer su moje nove starije kolege već dugo se amaterski bavili glumom pa je tu naravno bila razlika među nama.

3.Šta  najviše pamtite iz doba studiranja, koliko vas je akademija oblikovala kao čovjeka i glumicu?

Mislim da nijedan drugi studij, osim možda psihologije, ne daje mogućnost da čovjek upozna samog sebe. Čini mi se da sam studirajući otkrila slojeve svoje glumačke ličnosti kojih nisam bila svjesna, a koji su na podsvjesnom nivou bili tu. Upoznala sam i svoje mane i prednosti. Čovjek jesi ili nisi, a glumačku ličnost tek je trebalo izgraditi i pomaći granice u svemu. Taj drugi proces traje do kraja života.

4.Jeste imali glumačke uzore, čemu ste više okrenuti filmu ili pozorištu?

Iako nisam imala iskustva na filmskom platnu, moj glumački uzor je bila oduvijek i još uvijek jest Nikol Kidman. Ta glumica me konstantno oduševljava svojim različitim glumačkim kreacijama, mogućnošću transformacije. Osobno preferiram pozorište, naročito za djecu i mlade. Djeca su mi najdraža publika.

5.Negdje sam pročitao da je jedino teže od glumca biti glumica, iz vaseg iskustva kako je to biti glumica  u našoj zemlji?

Tu ste u pravu.U gotovo svim dramskim tekstovima uvijek ima više muških uloga nego ženskih. Stoga i jest konkurencija velika. Nisam kompetentna tvrditi kako je biti glumica u cjelokupnoj našoj zemlji, jer ne znam kako je u drugim gradovima, ali znam iz osobnog iskustva da su politika i podobni preuzeli na sebe da određuju ko je dobar a ko nije. Samim tim to može ugroziti glumačku karijeru. Kada ljudi dođu do određenih pozicija koriste se svim sredstvima, ako im nisi po volji, kako bi te uništili te toliko puta ponavljaju sopstvenu laž da na kraju počnu i vjerovati u nju.U tome svemu pronađu i kritičnu masu ljudi koji će podržati njihove stavove jer se upravo ti ljudi plaše tih vlastodržaca, i brinu za svoju budućnost te će reći ‘’sve što treba’’. Protiv toga ti ne možeš.  Stoga je vrlo važan ostati priseban i jednostavno raditi.

6.Šta smatrate svojim najvećim uspjehom?

Oprost.

7.Koji su to trenutno projekti koje radite?

U saradnji Teatra kabare Tuzla, Matice hrvatske i Studentske sceni pri ADU Tuzla nastala je monodrama ‘’Bosanska kraljica’’ cijenjene autorice Marice Petrović čija premijera se realizirala u septembru 2016. Godine.  Pored istorijskog traga o kraljici Kosači ova predstava nudi spoznaju o bogatstvu, plodnosti Bosne, postojanja kraljevstva i vrijednosti bosanskohercegovačkog naroda te poziva na djelovanje u sadašnjosti i budućnosti radi boljeg života i suživota svih naroda na području BiH.

FOTO: Darko Zabus

Samra Menzilović-Ćatić je prije svega žena koja voli život, pozitivne ljude, umjetnost veliki hedonista, iskreni prijatelj i pasionirani zaljubljenik u modu. Ono na što je posebno ponosna su njena djeca zahvaljujući toj ulozi je spoznala život, neke stvari su postale minorne u odnosu na činjenicu da je žena koja je na ovaj svijet donijela dva života i zbog toga sebe posmatra iz jednog sasvim drugačijeg životnog ugla.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Ideja i vizija je osnovni element ovog posla, dobro smišljenja priča koja prati proizvod i činjenica da sam ja vrlo uporna žena, ono što zacrtam to i ostvarim prepreke nisu bitne bitno je samo kako ih savladavate.

1.Kako si se zainteresovala za modu?

Moda dolazi kroz prizmu umjetnosti, a ta prizma je prisutna još od malih nogu. Kao djevojčica sam crtala figure koje bih oblačila u samo meni svojstvene modele. Moja majka je šivala i plela tako da  je to bilo moje svakodnevno okruženje. Poslije završene osnovne škole upisala sam srednju Umjetničku školu smjer Likovni tehničar za tekstilni dizajn i od tada se sve samo poredalo. Posebno sam zahvalna svojoj profesorici Bojani Mikulić  u čijoj sam klasi bila jer je znala usaditi upravo onu crtu zbog koje vam sve druge izgledaju krive ako nemaju veze sa modom u umjetnosti. Moda je stil života, moda je nešto što trebate svakodnevno pratiti, trebate je voljeti da bi znali uživati u njoj.

2.Koliko je moda  surova u odnosu na žensko tijelo?

Pa sad zavisi kako doživljavate modu ako je posmatrate samo iz pozicije konzumenta  onda je jako surova, danas nas mediji bombarduju savšenim ljepoticama u besprijekornim odijevnim kombinacijama. Međutim ako je posmatrate iz pozicije stvaraoca onda i žensko tijelo trebate posmatrati u  savršeno-nesavršenom balansu.

3.Svjetskom modnom  scenom vladaju muškarci, prema tvom mišljenju zašto je to tako?

Kao i u svakom drugom segment života ne samo modnom muškarci su oni koji vladaju svijetom i to je tako. Što se tiče modne scene tu je više faktora, sad kad bih ja to secirala ispala bi da sam ženturača koja nalazi mane nekom muškom kolegi iz ovog ili onog razloga. Ako pogledamo listu najuspješnijih modnih kreatora našlo se čak sedam muškaraca, ali ovu listu svakako predvodi žena Miuccia Prada tako možda nas je malo, ali smo svakako predvodnice.

 4.S Vaše tačke gledišta kakva je budućnost preta-a-portera?

U prevodu “spremno za obuvanje” za razliku od Haute Couture je odmah nosiva  koja je ekonomičnija I profitabilnija , stoga budućnost joj je zagarantovana . Mom senzibilitetu je prisniji preta-a-porte i veći mi je izazov od Haute couturea . Potom sa sociološkog gledišta prêt-a-porte odjeća je mnogo praktičnija i neformalnija .

 5.Na koji način se danas stvara jedan modni brend?

Ako uzmemo ekonomsku situaciju u našoj zemlji i činjenicu da u BiH uopšte ne postoji modna industrija onda osnovna stvar jesvakako  jaka volja i upornost. Potom za bilo što da radite morate imati tim ljudi koji će stajati uz vas u dobru i zlu. Svaki korak morate pažljivo planirati uz svakodnevno savjetovanje sa ljudima koji se bave trzištem i ekonomijom jer ja sam sve samo ne to. Moja kolegica i prijateljica Jelena Jugović i  ja  nosimo kreativnost, a sve ostalo je djelo tima, jer bez tima sigurno nećete daleko dogurati.

 6.Kako ste uspjeli izgraditi prepoznatljiv stil u moru drugih dizajnera?

Ideja i vizija je osnovni element ovog posla, dobro smišljenja priča koja prati proizvod i činjenica da sam ja vrlo uporna žena, ono što zacrtam to i ostvarim prepreke nisu bitne bitno je samo kako ih savladavate. Nije uvijek sjajno nekad imam osjećaj da sam pri kraju snaga ali opet kad se saberem i nacrtam novu skicu stvari odmah izgledaju drugačije. Potom moja srodna ženska duša moja Jelena je osoba koja kad je najteže uvijek ima sjajnih prijedloga. Kad izbacimo novu koleciju sjedimo i smijemo se stvarima zbog kojih smo ludile.

7. I za kraj, kako se najradije opuštate?

Ja sam u biti jedna vrlo skromna žena koju ne opušta shoping niti šta slično, ja volim dušu puniti dobrim štivom upijati umjetnost u svakom obliku. Moja oaza mira je moj suprug i djeca, oni su ono što mi je prijeko potrebno i sa  tom ljubavi punim dušu, a kad je moja duša puna onda je i opuštena. Već sam rekla da sam hedonista dakle dobra klopa , vino i ljudi koji su mi bitni su moje opuštanje. Jednostavnost i ljubav je ono što me najbolje opisuje.