Intervju
Aleksandar Kršić: Ljubav prema fudbalu traje od djetinjstva do danas
Perspektivni fudbaler Aleksandar Kršić samo za KORNERSTAR MAGAZINE otkriva kako se zainteresovao za sport, psihi, uzorima te kako se najradije opušta. Upoznajte ga.
Kao mali gledajuci utakmice na TV zajedno sa ocem i igrajuci fudbal na poligonu poslije skole,rodila se ljubav prema fudbalu koja traje sve do danas.
Naravno,imao sam vise uzora a dvojica najvecih su Raul Gonzales i brazilski napadac Ronaldo.
Psiha je vazna stvar za svakog sportistu,najveci fudbaleri danas su i mentalno najaci i to je ono sto ih djeli od drugih sto nisu na tom nivou.
Ambicije su mi da se usavrsavam svakodnevno kao fudbaler i osoba i da probam napravit sto veci uspjeh u karijeri.
Uglavnom imam 5 treninga sedmicno, u fazi priprema i 2 treniga dnevno,a i invidualno idem nekada i u teretanu.
Mladima bi porucio da samo trebaju biti uporni,ne odustajati u teskim momentima i nagrada mora doci.
Za opuštanje, najcesce je to odlazak na bazen, kafa sa drugarima ili vecera sa djevojkom- ispričao je Aleksandar.
Amela Frljučkić: Harmonika mi je sudbinski predodređena
Talentirana Amela Frljučkić samo za KORNERSTAR MAGAZINE otkriva kako se zainteresovala za muziku, kako joj je harmonika došla u ruke, o predrasudama prema ženama, te na koji način se najbolje opušta.
1. Kako si se zainteresovala za muziku?
Moji roditelji Ferid i Mirsada su veliki ljubitelji muzike, iako po struci nisu muzičari. Neka od najranijih životnih sjećanja su vezana za porodična druženja koja su obavezno proticala uz muziku. Pored toga, moja starija sestra Mersiha je svirala klavir, tako da sam ja prateći njene stope upisala nižu muzičku školu i jako brzo odlučila da će muzika biti moj životni poziv.
- Zašto baš harmonika?
Volim reći da mi je harmonika sudbinski predodređena. Iako sam pri upisu u nižu muzičku školu željela svirati neki drugi instrument, po završetku prijemnog ispita bila sam primljena na odsjek za harmoniku. Iako mi se harmonika kao devetogodišnjakinji činila kao loš izbor koji ne ide uz mene sada znam da se sudbina pobrinula da sviram najdivniji instrument.
- U našoj kulturi dugo je neobično bilo vidjeti ženu koja svira harmoniku, kako si se nosila ti sa tim predrasudama?
Generalno u životu se ne osvrćem na predrasude i trudim se da ih nemam ni prema kome ni prema čemu. Kada kažem čime se bavim uglavnom na prvu nastupi veliko iznenađenje, pogotovo što zbog moje fizičke konstitucije se na prvu doima kao da ne mogu ni podići, a kamoli svirati instrument. Ipak, najdraže mi je kada neko ima priliku uživo prisustvovati nekom mom koncertu i vidjeti kako to ustvari izgleda. Trudim se biti dobra ambasadorica harmonike. Smatram da žene trebaju biti veoma aktivne na svim društvenim, naučnim i umjetničkim poljima. Vrijeme u kojem su žene sjedile kući jer se nisu mogle izboriti sa predrasudama je prošlo.
- Za nekoliko dana imaš svoj prvi solistički koncert u Ljubljani, koliko si uzbuđena?
Iako sviram harmoniku 14 godina i iza mene je veliki broj koncerata, svaki novi koncert je poseban doživljaj. Uvijek osjećam odgovornost i poštovanje prema publici. Koncertu u Ljubljani se veoma radujem , a na programu će se naći veoma interesantna i zahtijevna djela koja sam pripremala uz pomoć sjajnih profesora. Jedva čekam razmjenu energije koja se dešava u toku koncerta i koja se nikako ne može opisati riječima.
- Studirala si u Sarajevu, Ljubljani i Trstu koje su razlike u pristupu?
Teško je napraviti komparaciju obzirom su mentaliteti ljudi u sve tri države veoma različiti. Kod instrumentalnog odsjeka je najbitnije kakav pristup ima profesor glavnog predmeta, u mom slučaju harmonike. Na sve tri akademije sam imala sreću da radim sa odličnim profesorima, a obzirom da su i umjetnici svaki pristup je jedinstven.
- Kako se najradije opuštaš? Družeći se sa porodicom i prijateljima.
- Šta bi poručila mladima koji žele poći tvojim putem? Ono što često govorim sebi: Da grade svoj, jedinstven put, da teže biti ostvareni na svim poljima, da budu svjesni sebe, svojih kapaciteta i ograničenja i da budu dobri i iskreni prijatelji!
Ozren Ćurlić: Trening je najbolje odraditi ujutro
Abedin Mujezinović: Čovjek mora biti psihički jak da bi došao do cilja
Anđelo Šimić: Plivanje je najzdraviji sport
Baletan Admir Kalkan za Kornerstar Magazine: Ples je čarolija
Mladi i talentovani Admir Kalkan, baletski igrač u ansamblu Narodnog pozorišta u Sarajevu samo za Kornerstar Magazine otkriva kako se zainteresovao za balet, o predrasudama prema njegovom poslu, najznačajnijoj predstavi te aplauzu kojeg može osjetiti i danas.
Kako si se zainteresovao za balet?
Moj prvi susret sa baletom desio se još u vrtiću. Moja, kasnije nastavnica baleta uvažena Brižita Karabašić nam je predavala ples. Ja sam bio nemiran pa su mene izostavljali sa tih časova. Jedan dan sam došao na čas plesa i posmatrao korake koje su moji vršnjaci tada izvodili. Kada me je nastavnica Brižita zamolila da im se priključim, več sam zapamtio cijelu koreografiju. Ples me je istog dana očarao i ta čarolija traje i dan danas.
Muškarci koji se bave baletom na našim prostorima su na udaru predrasuda, kako si ih ti prevazišao?
Predrasude su proizvod neznanja i nerazumijevanja umjetnosti u cjelini. Ja se nisam obazirao na prepreke te vrste ka mom cilju a to je Narodno pozorište u Sarajevu. Bio sam prezauzet za vrijeme moje Osnovne skole, jer sam u tom periodu pohađao i Osnovnu muzičku školu Novo Sarajevo odsjek za flautu, da bi stigao misliti o tome.
Koju predstavu i nastup smatraš najznačajnijom?
Najznačajnija predstava koju sam odigrao do sada je po mom mišljenju predstava neoklasičnog stila, Mare nostrum. U toj predstavi sam se prvi put susreo sa pokretima koji izlaze iz okvira klasičnog baleta.
Možeš li se ovog trena prisjetiti nekog aplauza kojeg možeš osjetit i danas?
Posebne emocije u meni budi aplauz koji sam dobio tokom premijernog izvođenja predstave don Quijote. Tog aplauza se sjetim svaki put kada mi treba motivacija za dalji rad.
Koliko je kondicija važna za jednog baletana, kako ti održavaš svoju?
Kondicija je jedan od najbitnijih segmenata baletske umjetnosti. Balet je vrlo složena umjetnost kod koje je neophodno neprestano ponavljanje određenih pokreta kako bi se oni doveli do savršenstva, a sve u službi što ubjedljivijeg dojma publici. Takav princip rada zahtjeva mnogo kondicije. Ja svoju kondiciju održavam tako što svakodnevno radim vježbe koje čine moje tijelo spremnim za izazove koji ga očekuju u toku jednog radnog dana. Tijelo se navikne na svakodnevni rad te se prilagođava.
Kakvi su ti dalji planovi?
Moji dalji planovi su da svoje znanje proširim i na neku drugu oblast. Planiram završiti fakultet. Isto tako želim da svoju poslovnu karijeru dignem na viši nivo u smislu većeg broja ozbiljnijih uloga u repertoaru Narodnog pozorišta u Sarajevu.
Šta bi trebala posjedovati osoba koja želi poći tvojim stopama?
Osoba koja želi poći mojim stopama treba prije svega da ima jasan cilj gdje želi biti kada odraste, da ima volju koju nikakvi sporedni uticaji kao naprimjer, naveli ste predrasude ne mogu poremetiti i na kraju, najbitnije je da osobu ples čini ispunjenim/ispunjenom.