U njegovom životu nema nikakve mistifikacije. Kada porazgovarate s Amarom Selimovićem shvatite  da je njegova borba između emotivne ekstrovertnosti i introvertnosti ustvari njegova priroda. Tako ćete ga skoro u potpunosti shvatiti i uvidjeti šta ga čini takvim kakav jeste, razumjeti njegove vrline, mane, uspone i padove, njegovu glumačku ekspresiju i lični pečat. Samo za Kornerstar Magazine ovaj talentovani glumac priča o svojim počecima, prijemnom ispitu, svojoj najznačajnijoj predstavi Hamlet, rodnoj Tuzli, te privatnim trenucima uz kćerkicu, suprugu i snooker.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

1.Kako ste se zainteresovali za glumu?

Nisam baš siguran da znam odgovor na ovo pitanje, ali mislim da sam imao želju da mi buduća profesija nudi raznovrsnost i ne dozvoljava pasivnost.

2.Prijemni ispit je nešto što mnogi glumci pamte, kako je izgledao vaš, jeste upali iz prve?

Upao sam iz druge. Sjećam se da sam imao veliku tremu i ogroman respekt prema profesorima koji su me vodili na prijemnom ispitu. U tom momentu imao sam mnoge dileme, preispitivao sam sebe, šta želim, a šta ne, mislim da sam jednostavno bio premlad i nedovoljno zreo. Zapravo gluma me je osvojila tek kada sam ušao u profesionalne okolnosti. Sada sam sretan što sam glumac.

3.Kao uspješan dramski glumac isprofilirali ste se u predstavama reditelja Harisa Pašovića, kako je došlo do te suradnje?

U periodu kada sam bio student, Haris Pašović je bio jedan od rijetkih reditelja koji je pratio ispite studenata glume. 2004. godine pozvao me je da budem dio glumačke podjele za predstavu “Pobuna u Narodnom pozorištu”, nakon te inspirativne saradnje pristao je da bude mentor na mojoj samostalnoj diplomskoj predstavi “Filoktet”, a sve nakon toga što je uslijedilo je uzbudljivo tetarsko putovanje.

4.S trupom East West Centra obišli ste mnoga svjetska pozorišta, koju predstavu ćete zauvijek pamtiti, postoji li neki aplauz kojeg se možete sjetiti i danas?

Svaki proces rada na predstavama unutar East West Centra bio je inspirativan, drugačiji i osvježavajući. Vjerovatno ću se uvijek vraćati Hamletu,  jer je to moja prva glavna uloga u karijeri. Raznovrsni saradnici, kreativni pojedinci, beskrajna gostovanja, fenomenalni teatarski komadi, sve to nosim Iz East West Centra kao nemjerljivu uspomenu.

5.Igrali ste glavnu ulogu u interesantnoj predstavi “Klasni neprijatelj” lik koji je kontrastno drugačiji od Vaše prirode, koliko je izazovno igrati osobe s kojim nemate karakterne poveznice?

Nisam siguran da je Pegla iz “Klasnog neprijatelja” kontrastno drugačiji od mene i moje prirode. Ono što nas suštinski razlikuje jeste to da sam ja dobio priliku za normalan život za razliku od njega.Kao glumcu jako mi je izazovno prepustati se drugačijim realnostima, epohama, svjetovima koje nisam iskusio na vlastitoj koži, ono nije uvijek ugodno i blagonaklono, jer nosi sa sobom mnogo rizika i odgovornosti, ali bez takvog prepuštanja nema kvalitetnog glumačkog rada.

6.Kako komentarišete činjenicu da je ta predstava mnoge događaje u našem društvu uslovno rečeno naslutila to jeste otvorila Pandorinu kutiju maloljetničke delikvencije?

Neki gledatelji predstave “Klasni neprijatelj” smatrali su da glumci i reditelj pretjeruju u svom izrazu i opserviranju naših svakodnevnica, međutim događaji koji su uslijedili ubrzo nakon premijere predstave, nažalost, pokazali su da je ansambl studiozno i posvećeno tretirao temu maloljetničke delikvencije. Čini mi se da mi, kao društvo, i tada kao i sada nismo spremni da uočimo i priznamo pogreške, a još manje smo, nažalost, spremni reagovati i korigirati problem i pogreške koje detektujemo.

7.Odigrali ste glavnu ulogu u filmu “Sevdah za Karima” koliko Vam je prijao rad pred kamerama poslije uspješnog niza u pozorištu?

Svaka promjena medija bogati glumčevo iskustvo.

8.Kada niste na probi, snimanju, predstavi kako se najradije opuštate?

Uz suprugu, kćerku, snooker i ostale inspirativne ljude i aktivnosti. Uz prijatelje, knjige, filmove i poneke trivijalnosti koje nisu bas reprezentativne.

9.Koliko često posjećujete rodnu Tuzlu, jeste zadovoljni tamošnjom pozorišnom scenom, surađujete li?

Od kada sam postao otac mnogo češće posjećujem Tuzlu, jer želim da moja kćerka osvoji pojam i značenje porodice. U svakom slučaju češće nego kada sam bio više mlad i manje odgovoran.Nisam pretjerano upoznat sa radom i produkcijom tuzlanske teatarske scene, niti sam imao priliku ostvariti saradnju sa tamošnjim kolegama. Pomalo je tužno da je ovako malo tržište kao osuđeno na produkcije unutar mikro zajednice, umjesto da se teatri uvezuju, rade koprodukcije, razmjenjuju saradnike, i samim tim razbijaju monotoniju, stereotipe i provjetravaju ustajalost.

10.Na kojim projektima trenutno radite?

Trenutno nisam okupiran nekim profesionalnim angažmanom. Postoje određeni planovi, ideje, ali i ja sam čekam da dođe do njihove konkretizacije i realizacije. Uživam u slobodnom vremenu.

11.Prema Vašem mišljenju, šta bi to morala posjedovati osoba koja razmišlja da upiše akademiju?

Pretpostavljam da bi ta osoba trebala posjedovati strpljenje, radoznalost i budnost. Naravno, poslije dolaze i razočarenja, borba sa sujetama i egocentrizmima.

 12.Postoji li neka uloga koju priželjkujete?

Prigrliti ću svaku ulogu koja izaziva čuđenje, podiže adrenalin i ponekad dovodi do nesanice.

FOTO: Edvin Kalić

Ona je  pjegavo dijete jeseni, astrološki žigosano kao škorpion. Ines Mrenica je  majka sina Dilana i kćeri Ane, urednica i producentica BHRT-a, supruga. Dijete pukovnika, rođeno u Bosni, odraslo na moru u prekrasnom Zadru, a koje se nikada nije napilo vode ispred Begove džamije a nekako opet ostalo u Sarajevu. Piše, uređuje, u slobodno vrijeme režira i uživa u nepreglednoj raskoši dramaturgije, koju je 2001. godine završila na ASU u Sarajevu. Tu je i njeno treće dijete, filmska emisija Veliki ekran, autorski projekat koji uređuje i vodi na javnom servisu već pet sezona.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

1.Svijet filma s velikog ekrana ste donijeli na male ekrane, koliko je izazovan bio vaš put?

S obzirom da sam po vokaciji dramaturginja. Rekla bih da sam scenski radnik koji kapacitira najveći studio u BHRT-u i da sam svoj posao iskoristila da taj studio ne banalizujem pitanjima «kako se osjećate u našem studiju?».  Scenske umjetnosti i prekrasan svijet filma s velikog ekrana donijela sam na male ekrane.

2. Na televizijama je sve manje ljudi koji imaju kredibilitet i kojima gledaoci vjeruju, zašto je to tako?

U narušenom sistemu vrijednosti reality kultura je učinila da svako može biti instant zvijezda i da ne treba ustanoviti da je E jednako mc na kvadrat da biste bili poznati. Na neki način, ljudi se lakše nose sa svojim nesavršenostima kada na ekranu vide spletku, pjevača- amatera, ili da neko ima neki problem koji ga čini manje vrijednim. To djeluje terapijski, jer svoje probleme uglavnom rješavamo upiranjem prsta u tuđe. Neko mudar je smislio trendove današnje televizije i ništa tu nije slučajno. Kapitalizmu ponajviše treba frustriran i pogubljen konzument koji će kupiti ono što vidi u reklamnom bloku između dva programska slota bezvrijednih sadržaja. Vremena se mijenjaju, kao i interes publike. Možda kredibilitet i nije više ono što prosječan gledatelj traži u voditelju.

3. Smatrate li da bi i u zabavnim emisijama voditelji trebali biti vrsni profesionalci a ne samo lijepi?

Recimo da su Talijani, koji su veliki majstori zabavnih emisija, našli balans u vidu dva mala brbljiva sredovječna mučkarca na sceni u društvu neke prelijepe dame. Televizija je vizuelni medij i ono što se dešava na ekrnau mora biti ugodno oku i stimulativno mozgu. Inače nema potrbe da ulazimo u dnevne sobe desetinama hiljada ljudi. Ako vaše pitanje otvara mogućnost slobodnog odabira, ja sam za varijantu  istodobno lijepih i vrsnih profesionalaca.

4.Možete li nam izdvojiti nekoga ko je u ovom trenutku nezamjenjiv kada je riječ o voditeljskom poslu?

Tu se više radi o emisijima nego o voditeljima. Autorske emisije sa snažnim uredničkim pečatom i šarmom kojeg nosi urednik-voditelj ne može voditi nitko osim onoga koju je te emisije osmislio i uspostavio kao prepoznatljiv  format. A u bla-bla formatima, koji uglavnom dominiraju na malim ekranima, gdje se vodi računa samo o bombardovanju nebitnim informacijama, a vrlo malo se suštinski promišljaju teme, voditelja danas ima kao PR-ova, shopping centara i šalterskih radnika.  Televizije ni o čemu ne pričaju kao o rejtinzima. A znamo da visok tiraž ne nosi kvalitet. I da su tabloidi najtiražniji. Prema tome, talking head može biti svako.

5. Emisiju Veliki ekran već pet godina uspješno uređujete, koliko se teško opraštate od formata?

Veliki ekran je jedini televijski format kojeg će biti teško napustiti. 5 sezona, ne samo da je uspostavilo određeni ritam rada nego i formiralo određene navike tokom sedmica, mjeseci i godina. Tačno se zna kada se producira, snima, šminka, montira ili odmara. A stare navike teško odumiru.

6.Kako se najradije opuštate?

U svakoj varijanti koja uključuje ležanje na plaži ispred porodične kuće na Visu i buljenje u horizont preko nožnih prstiju. Odrasla sam na moru i na moru se najbojle opuštam. Ronjenje ili dani u kojima ne radim ništa te koje svodim na veliki krevet i filmski klasik.

Alen Hadžić Morris je uspješni mladi fotograf koji samo za Kornerstar Magazine otkriva kako se zainteresovao za fotografiju, o ljudima koje najviše voli fotografisati, edukaciji te ljubavi prema umjetnosti.

Kako si se zainteresovao za fotografiju?

Potičem iz porodice gdje su svi talentovani za umjetnost, ali sam jedini ja odlučio da krenem profesionalnim stopama i živim od toga. Primarno sam muzičar, ali pošto mi je i otac bio fotograf odrastao sam uz fotoaparat. Međutim, kasnije mi se kao muzičaru pojavila potreba za fotografijama i najčesće nisam imao lijepa iskustva. Najviše zbog toga što se u to vrijeme gotovo niko nije potrudio da svaki segment bude kako treba. Nakon nekog vremena odlučio sam uložiti u opremu, razne edukacije i spontano sam ušao u profesionalni svijet fotografije. Moj zavjet samome sebi je bio da nikada ne ponovim njihovu grešku – da obratim pažnju na svaki detalj, da dam svoj maksimum i uspunim svoju viziju, te najbitnije, da učinim da se osoba koju fotografišem osjeća prelijepo. Samo u takvoj atmosferi mogu nastati dobra umjetnička djela.

Sta najviše voliš fotografisati?

Ljude. Ali ne spontane momente, nego ih volim staviti u neki kontekst, priču u kojoj će oni sijati najviše. Tu kontrolišem set, svjetla, rekvizite, odjeću, šminku, frizuru i dr. Dokumentarna fotografija nije moj izbor djelovanja, ali portretna, modna i umjetnička jeste. U svakoj fotografiji nastojim spojiti ta tri elementa.

U čemu nalaziš inspiraciju?

Inspiraciju nalazim u svemu, u svakom trenutku u životu, a najčesće “iz glave”. Uvijek se vodim time da svako MORA biti najljepša verzija sebe u tom trenutku na mojim fotografijama, tako da me i model sam inspiriše. Ne pratim previše druge fotografe, posebno ne sa naših prostora, (iako neke jako cijenim), ali mislim da je rad mnogih previše počeo liciti jedan na drugi, tako da nastojim usavršavati svoju viziju, biti drugačiji, dosljedan sebi i svojoj mašti u glavi.

Kakav je tvoj stav o ekspanziji ljudi koji se žele baviti fotografijom?

Nemam nista protiv toga da svako ispolji kroz umjetnost ono što ima u sebi. Mislim da niko nije ugrožen. U tome i jeste ljepota, u različitosti. Samo bih volio da svako zaista da svoj maksimum. Umjetnost je jedna od stvari koje sigurno mogu uticati na poboljšanje stanja u drustvu. Ali ako je novac ili neki drugi motiv u pitanju, onda ce se vrlo brzo razočarati. Ljubav prema umjetnosti mora biti krucijalna pokretačka snaga.

Prema tvom mišljenju koliko je važno stalno praćenje trendova i educiranje?

Edukacija je jako bitna zbog toga što je fotografija kao umjetnička forma jako duboka i široka, te zahtjeva stalno istraživanje. Ali možda je najbitnije istražiti sebe, vidjeti šta je to što zaista želim napraviti, koju priču ispričati, zašto je bitna, a onda se fokusirati na formu kojom ce se ispričati ta priča. Tehnički dio se da naučiti, a praćenje trendova, lijepo je znati šta se dešava i bitno je biti u korak sa vremenom, ali je bitno i zadržati sebe i usavršavati se.

Šta bi morala posjedovati osoba koja želi jednog dana baviti se fotografijom?

Kao i u svakoj umjetnosti – goruću želju da se ispriča priča kako bi se doživjela katarza, mora imati dozu ludosti i mora se osloboditi i razmišljati van kutije. U suprotnom će se samo pridružiti armiji ljudi koji su pokušali i odustali.

U čemu više uživaš u fotografisanju ili postprodukciji?

Pošto ne radim dokumentarnu fotografiju, iako je jako cijenim, moj rad se bazira na planiranju, tačnom izvršavanju planiranog, ali i na velikoj dozi prepuštanja trenutku i magiji koja se desi. Kada “uhvatim” taj trenutak obično reagujem nekim veselim, iskrenim uzvikom, jer sam zaista sretan u tim trenucima. Ako je i model sretan onda mojoj sreći nema kraja. A kada se sve završi slijedi postprodukcija. U tome također jako uživam. Shvatio sam da mi retuširanje liječi živce i sate mogu provesti da se i ne pomaknem od kompjutera. A kada imam puno posla tada sam najsretniji, jer zaista mogu reći da pored muzike i drugih formi umjetnosti, fotografija je ono što me čini sretnim. U životu je bitno uživati u svemu, pa tako i u poslu, kako bismo doživjeli katarzu i uticali na druge ljude, na njihovu svijest i počeli mijenjati sebe i svijet oko sebe.

Pjesnikinja  Rašida Muhić spada u kategoriju onih ljudi koji će vam uljepšati dan a da nisu svijesni toga, ona živi i radi na frekvenciji koja emituje pozitivnu energiju i optimizam u tolikoj mjeri da vam ne pada na pamet da zaboravite gdje je možete pronaći. Njene priče su životne i iskrene, obične i konkretne ali upečatljive i autentične kao što je i ona sama u svoj svojoj spontanosti i prirodnosti. Rašida je dobra ososba, dobar prijatelj, i to je jedna od njenih najizraženijih osobina. Ona je pronašla način da kroz život ide s osmijehom na licu jer zna da nije strašno ako padneš, strašno je ako ne ustaneš. Samo za Kornerstar Magazine priča o poziciji umjetnosti danas, svojoj prvoj knjizi, druženju sa sinovima, otuđenosti među ljudima te svojoj vječnoj inspiraciji- ljubavi.

Službeno moj književni rad počinje objavom moje prve zbirke poezije “Džam” u Sarajevu 2000.godine. Prijatelji kojima se dopadala moja poezija su pokupili moje rukopise i spontano se desilo da ta prva knjiga ugleda svjetlo dana. “Džam” je doživio svoje novo izdanje u Hrvatskoj 2014.godine kao i moja nova zbirka poezije “Iza šapata”.  U Hrvatskoj mi je takođe objavljena i stručna knjiga  “Kultura i sponzorstvo” 2016.godine. U pripremi je moja nova zbirka poezije, ali o tom po tom. Pjesnik se rađa , ali sve ostalo ima uticaj, gdje si odrastao i sl. Bitno je pronaći sebi cilj jer si time pronašao svoj put i odmjerio svoje mjesto među ljudima. Ima trenutaka kada duša kleči ma kako se tijelo držalo uspravno. E tada mi je ostajalo moje pisanje. Trudila sam se da me moje tuge i samoće ne povuku u sebe, da se ne znam vratiti. Najgore je što mislimo da je samo jedan život i ne trudimo se da nam izrastu vlasita krlila.

2. Kakvi su vas tada osjećaji obuzimali?

U mojim pjesmama ima svega: ljubavi, čežnje, mladosti, strepnje, bola. Ne mogu izabrati temu- jednostavno joj se pokorim. Ljubav je velika inspiracija, čežnja je njen neodvojivi pratilac, ali sam ja svoju energiju osjećajnosti željela podijeliti s bolom tog trenutka, sveopćim bolom ljudi što sam ih susretala na ulici kao invalide, sa slikama mrtve djece, izrazom užasa na licima staraca koji nisu znali da li će umrijeti od gladi ili od zalutale granate. Željela sam  (i vjerovatno samo mrvicu uspjela)  svoj vlastiti energum čulnosti  dijeliti na tuđi bol.

3. U vašim pjesmama preovladava ljubav, koliko je ona uistinu nepresušno vrelo inspiracije?

Svaka sekunda je stvorena da bi zračila ljubav, ali središte ljubavi je bol, kao što je i ljubav središte boli. Jedno iz drugog izviru i jedno se u drugo ulivaju. Kao dan i noć. Porođaj majke je bol koja može dovesti do preseljenja-smrti, (po vjerskom tumačenju žena koja umre na porođaju je u rangu šehida-samo da se vidi veličina i značaj poroda)ali ljubav prema tom djetetu je bezgranična i bezuvjetna. Ljubav i bol imaju milion oblika i u suštini nikada se nisu potpuno objasnili. Najčešća bol koju susrećemo je bol zbog smrti ili rastanka. I najviše boli kada „zauvijek“ ostanemo bez onih koje najviše volimo. Jako boli ono vrijeme u kome te osobe nedostaju, bole neizgovorene riječi, kao i one pogrešno izgovorene, bole stvari koje gledamo, bole svi dani u kojima nećemo imati zajedničke uspomene, boli svaki momenat u kome je zračila ljubav: ne zaboravi kapu hladno je, javi se kad stigneš, jesi li dobro, može li čaj, kafica, trebam ti nešto pričati. Momenti bola su samo naši i sami ih moramo proći, pognuti ili uspravni, naši su i nama određeni.

4. Kakva su nam današnja vremena iz vaše vizure, u odnosu na nekada kada je među ljudima vladalo čini se veće povjerenje?

Svako vrijeme ima svoje breme. I ranije je bilo nepovjerenja, licemjerja, ali i iskrenih odnosa. Danas imamo svega toga s jednim novim segmentom otuđenja čovjeka od čovjeka, čovjeka od svega. To je zabrinjavajuće i na tome svi treba da poradimo koliko ko može da se sačuvaju one osnovne vrijednosti društva  koje nas čine socijalnim bićima. Svijet je danas takav kakav je i uglavnom smo prisiljeni da materijalno i duhovno preživljavamo. No, ipak nam je život poklonjen da ga dišemo punim plućima u misiji koja je samo naša i zato nijednog momenta ne smijemo to zaboraviti. Ja sam od onih što slušaju srcem i grle dušom, od onih koje vjeruju djelima a ne riječima, od onih koje šestim čulom osjete iskrenost, od onih koje vjeruju u Određenje, od onih koje ništa ne očekuju, od onih koje vole bezuvjetno ako im srce šapne i ako im duša da išaret.

5. Koliko se savremeni čovjek otuđio?

Danas nemamo vremena za sebe, porodicu, prijatelje, osobe kojima trebamo. Zatvorili smo dušu za sve ljepote koje nas okružuju. Zaboravili smo se zaljubljivati. Ne osvrćemo se kada nekome trebamo pomoći da ustane. Bojimo se kazati ono što u duši osjećamo. Strah nas je učiniti ono o čemu sanjamo. Ne govorimo više riječi volim te onima kojima to trebamo kazati. Zaboravljamo da ovo danas može biti posljednje što nam je dato. Možda nećemo imati priliku da poslije danas poklonimo osmijeh koji smo željeli pokloniti, zagrljaj koji smo željeli pružiti, poljubac koji smo željeli dati. Možda nećemo imati priliku da dragim osobama kažemo koliko su nam trebali i sve ono što smo im trebali kazati. Zato ne tražimo izgovor u nedostatku vremena, ne gubimo vrijeme sa onima kojima nije do nas stalo, volimo one pored kojih se osjećamo posebno, živimo život punim plućima za ovaj dan, za ovaj tren, kao da je posljednji koji imamo.

6.Šta bi danas bila sloboda u društvu prema Vašem mišljenju?

Sloboda je stanje svijesti. Obdareni smo razumom  i trebamo znati  da imamo izbor, ali i posljedice tih izbora. Sloboda je kada je čovjek u prilici da sam stvara i radi, a da time nikoga ne ugrožava. Da pojedinac ima dovoljno resursa i znanja  i mogućnosti  da iste iskoristi. Apsolutna, neuvjetovana sloboda je duboko u nama, utkana u našu vlastitu svijest. Ona je osnovni sastojak našeg postojanja i ne trebamo je stvarati, samo je se prisjetiti i prakticirati, dok slijedimo vlastitu stazu života. Sve što trebamo jeste da dišemo ljubav.

7.Koja je pozicija umjetnosti?

Umjetnost u savremenom društvu ne čini samo ono što vidimo, čujemo, opipavamo, ono što doživljavamo kao umjetnički objekt, nego i cijeli jedan “nevidljivi” svijet znanja o umjetnosti. Ako govorim o ovome što čini umjetnost, kao i ovom “nevidljivom” svijetu  znanja o umjetnosti onda mogu slobodno kazati da se danas radi o potpuno potisnutim vrijednostima i prostorima koji gube svoj identitet. Živimo u društvo koje je moralno i etički oštećeno.  Na umjetnicima je velika obaveza i dgovornost da u borbi sa svakodnevnim preprekama sačuvaju energiju za stvaralaštvo i kreativno svjetlo. Svakodnevnica je potpuno potisnula brigu za čovjeka što nije u redu, ali po meni to stanje donosi  jednu novu dimenziju izgradnje nas samih iznutra,  pronalaženje unutrašnjih vrijednosti  kojih je sve manje u međuljudskim kontaktima. Obaveza svakog čovjeka je da utiče koliko može i koriguje stanje u društvu, ali je veoma mali broj onih koji se usude svojim stvaralaštvom ukazati na pad morala, etike, ekonomije pa čak i umjetničkog kolapsa.

8. Kako izgleda vaše slobodno vrijeme, kako se najradije opuštate?

Za mene posebni momenti su uvijek u mom domu s mojim sinovima uz samo nama znane razgovore iz svih sfera života, nezaobilazne  šale, dosjetke i razne simpatične smicalice koje su uvijek popraćene smijehom iz srca. Dosta vremena posvećujem čitanju , pisanju i treninzima . Postoji vrijeme za prijatelje i naravno putovanja koja su uvijek  poseban izazov. Treba se znati usuditi biti sretan i kroz život ići s pozitivnim stavom i osmijehom za sve.