Pjesnikinja  Rašida Muhić spada u kategoriju onih ljudi koji će vam uljepšati dan a da nisu svijesni toga, ona živi i radi na frekvenciji koja emituje pozitivnu energiju i optimizam u tolikoj mjeri da vam ne pada na pamet da zaboravite gdje je možete pronaći. Njene priče su životne i iskrene, obične i konkretne ali upečatljive i autentične kao što je i ona sama u svoj svojoj spontanosti i prirodnosti. Rašida je dobra ososba, dobar prijatelj, i to je jedna od njenih najizraženijih osobina. Ona je pronašla način da kroz život ide s osmijehom na licu jer zna da nije strašno ako padneš, strašno je ako ne ustaneš. Samo za Kornerstar Magazine priča o poziciji umjetnosti danas, svojoj prvoj knjizi, druženju sa sinovima, otuđenosti među ljudima te svojoj vječnoj inspiraciji- ljubavi.

Službeno moj književni rad počinje objavom moje prve zbirke poezije “Džam” u Sarajevu 2000.godine. Prijatelji kojima se dopadala moja poezija su pokupili moje rukopise i spontano se desilo da ta prva knjiga ugleda svjetlo dana. “Džam” je doživio svoje novo izdanje u Hrvatskoj 2014.godine kao i moja nova zbirka poezije “Iza šapata”.  U Hrvatskoj mi je takođe objavljena i stručna knjiga  “Kultura i sponzorstvo” 2016.godine. U pripremi je moja nova zbirka poezije, ali o tom po tom. Pjesnik se rađa , ali sve ostalo ima uticaj, gdje si odrastao i sl. Bitno je pronaći sebi cilj jer si time pronašao svoj put i odmjerio svoje mjesto među ljudima. Ima trenutaka kada duša kleči ma kako se tijelo držalo uspravno. E tada mi je ostajalo moje pisanje. Trudila sam se da me moje tuge i samoće ne povuku u sebe, da se ne znam vratiti. Najgore je što mislimo da je samo jedan život i ne trudimo se da nam izrastu vlasita krlila.

2. Kakvi su vas tada osjećaji obuzimali?

U mojim pjesmama ima svega: ljubavi, čežnje, mladosti, strepnje, bola. Ne mogu izabrati temu- jednostavno joj se pokorim. Ljubav je velika inspiracija, čežnja je njen neodvojivi pratilac, ali sam ja svoju energiju osjećajnosti željela podijeliti s bolom tog trenutka, sveopćim bolom ljudi što sam ih susretala na ulici kao invalide, sa slikama mrtve djece, izrazom užasa na licima staraca koji nisu znali da li će umrijeti od gladi ili od zalutale granate. Željela sam  (i vjerovatno samo mrvicu uspjela)  svoj vlastiti energum čulnosti  dijeliti na tuđi bol.

3. U vašim pjesmama preovladava ljubav, koliko je ona uistinu nepresušno vrelo inspiracije?

Svaka sekunda je stvorena da bi zračila ljubav, ali središte ljubavi je bol, kao što je i ljubav središte boli. Jedno iz drugog izviru i jedno se u drugo ulivaju. Kao dan i noć. Porođaj majke je bol koja može dovesti do preseljenja-smrti, (po vjerskom tumačenju žena koja umre na porođaju je u rangu šehida-samo da se vidi veličina i značaj poroda)ali ljubav prema tom djetetu je bezgranična i bezuvjetna. Ljubav i bol imaju milion oblika i u suštini nikada se nisu potpuno objasnili. Najčešća bol koju susrećemo je bol zbog smrti ili rastanka. I najviše boli kada „zauvijek“ ostanemo bez onih koje najviše volimo. Jako boli ono vrijeme u kome te osobe nedostaju, bole neizgovorene riječi, kao i one pogrešno izgovorene, bole stvari koje gledamo, bole svi dani u kojima nećemo imati zajedničke uspomene, boli svaki momenat u kome je zračila ljubav: ne zaboravi kapu hladno je, javi se kad stigneš, jesi li dobro, može li čaj, kafica, trebam ti nešto pričati. Momenti bola su samo naši i sami ih moramo proći, pognuti ili uspravni, naši su i nama određeni.

4. Kakva su nam današnja vremena iz vaše vizure, u odnosu na nekada kada je među ljudima vladalo čini se veće povjerenje?

Svako vrijeme ima svoje breme. I ranije je bilo nepovjerenja, licemjerja, ali i iskrenih odnosa. Danas imamo svega toga s jednim novim segmentom otuđenja čovjeka od čovjeka, čovjeka od svega. To je zabrinjavajuće i na tome svi treba da poradimo koliko ko može da se sačuvaju one osnovne vrijednosti društva  koje nas čine socijalnim bićima. Svijet je danas takav kakav je i uglavnom smo prisiljeni da materijalno i duhovno preživljavamo. No, ipak nam je život poklonjen da ga dišemo punim plućima u misiji koja je samo naša i zato nijednog momenta ne smijemo to zaboraviti. Ja sam od onih što slušaju srcem i grle dušom, od onih koje vjeruju djelima a ne riječima, od onih koje šestim čulom osjete iskrenost, od onih koje vjeruju u Određenje, od onih koje ništa ne očekuju, od onih koje vole bezuvjetno ako im srce šapne i ako im duša da išaret.

5. Koliko se savremeni čovjek otuđio?

Danas nemamo vremena za sebe, porodicu, prijatelje, osobe kojima trebamo. Zatvorili smo dušu za sve ljepote koje nas okružuju. Zaboravili smo se zaljubljivati. Ne osvrćemo se kada nekome trebamo pomoći da ustane. Bojimo se kazati ono što u duši osjećamo. Strah nas je učiniti ono o čemu sanjamo. Ne govorimo više riječi volim te onima kojima to trebamo kazati. Zaboravljamo da ovo danas može biti posljednje što nam je dato. Možda nećemo imati priliku da poslije danas poklonimo osmijeh koji smo željeli pokloniti, zagrljaj koji smo željeli pružiti, poljubac koji smo željeli dati. Možda nećemo imati priliku da dragim osobama kažemo koliko su nam trebali i sve ono što smo im trebali kazati. Zato ne tražimo izgovor u nedostatku vremena, ne gubimo vrijeme sa onima kojima nije do nas stalo, volimo one pored kojih se osjećamo posebno, živimo život punim plućima za ovaj dan, za ovaj tren, kao da je posljednji koji imamo.

6.Šta bi danas bila sloboda u društvu prema Vašem mišljenju?

Sloboda je stanje svijesti. Obdareni smo razumom  i trebamo znati  da imamo izbor, ali i posljedice tih izbora. Sloboda je kada je čovjek u prilici da sam stvara i radi, a da time nikoga ne ugrožava. Da pojedinac ima dovoljno resursa i znanja  i mogućnosti  da iste iskoristi. Apsolutna, neuvjetovana sloboda je duboko u nama, utkana u našu vlastitu svijest. Ona je osnovni sastojak našeg postojanja i ne trebamo je stvarati, samo je se prisjetiti i prakticirati, dok slijedimo vlastitu stazu života. Sve što trebamo jeste da dišemo ljubav.

7.Koja je pozicija umjetnosti?

Umjetnost u savremenom društvu ne čini samo ono što vidimo, čujemo, opipavamo, ono što doživljavamo kao umjetnički objekt, nego i cijeli jedan “nevidljivi” svijet znanja o umjetnosti. Ako govorim o ovome što čini umjetnost, kao i ovom “nevidljivom” svijetu  znanja o umjetnosti onda mogu slobodno kazati da se danas radi o potpuno potisnutim vrijednostima i prostorima koji gube svoj identitet. Živimo u društvo koje je moralno i etički oštećeno.  Na umjetnicima je velika obaveza i dgovornost da u borbi sa svakodnevnim preprekama sačuvaju energiju za stvaralaštvo i kreativno svjetlo. Svakodnevnica je potpuno potisnula brigu za čovjeka što nije u redu, ali po meni to stanje donosi  jednu novu dimenziju izgradnje nas samih iznutra,  pronalaženje unutrašnjih vrijednosti  kojih je sve manje u međuljudskim kontaktima. Obaveza svakog čovjeka je da utiče koliko može i koriguje stanje u društvu, ali je veoma mali broj onih koji se usude svojim stvaralaštvom ukazati na pad morala, etike, ekonomije pa čak i umjetničkog kolapsa.

8. Kako izgleda vaše slobodno vrijeme, kako se najradije opuštate?

Za mene posebni momenti su uvijek u mom domu s mojim sinovima uz samo nama znane razgovore iz svih sfera života, nezaobilazne  šale, dosjetke i razne simpatične smicalice koje su uvijek popraćene smijehom iz srca. Dosta vremena posvećujem čitanju , pisanju i treninzima . Postoji vrijeme za prijatelje i naravno putovanja koja su uvijek  poseban izazov. Treba se znati usuditi biti sretan i kroz život ići s pozitivnim stavom i osmijehom za sve.