Nura Bazdulj-Hubijar: Volim ljude i vjerujem im

 

 Žena. Majka. Nana. Liječnica. Domaćica. I naposlijetku ono po čemu je svi najbolje znamo, književnica koja odiše dobrotom, plemenitošću i emocijom. Uz njezin prvi roman “Ruža” koji je uvršten u lektiru plakala je skoro svaka tinejdžerka i to sve zahvaljujući njezinim likovima. Razgovarati s njom bilo je usitinu pravo zadovoljstvo, još jedanput potvrdila se poznata teza da su veliki, istinski umjetnici najlakši za saradnju, kakva je i zasigurno naša sagovornica Nura Bazdulj-Hubijar. Njeni romani prevedeni su na više svjetskih jezika, a prema njezinim komadima pravljene pozorišne predstave. Dobitnica priznanja “Zlatni prsten s briljantom” za “Ženu godine” u oblasti umjetnosti samo za Kornerstar Magazine govori o novom romanu, facebooku, prijateljstvu, te za nju jedinom smislu u životu, majčinstvu.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

 Vaš roman “Sjećanje na plava brda” kojeg ste posvetili svojim virtuelnim prijateljima inspiriran je novim sredstvima komunikacije tačnije facebookom, odakle fascinacija tom društvenom mrežom?

Moje gledanje na facebook ne mogu baš imenovati fascinacijom. Uključila sam se iz čiste radoznalosti, da vlastitim iskustvom shvatim šta je to što sve više ljude vuče iz stvarnog u virtualni svijet. Jedino što sam do sada zaključila je da su oba na trenutke lijepa, na trenutke surova sa svim onim nijansama između. Odjako velikog broja tkz prijatelja  neki od su mi zbilja postali dragi, bitni čak. U svakom slučaju to je posve novo iskustvo. Do sada lijepo.

 Paradoksalno, koliko ta društvena mreža danas uopšte ima društvenosti u sebi?

 Zapravo su paradoksi svuda oko nas. Koliko ima društvenosti na mreži? Odgovorila bih pitanjem: Koliko je ima u stvarnom životu? Rekla bih, nedopustivo malo. Mi smo se nekako počeli udaljavati, otuđivati i prije pojave fb. Ljudi se zatvaraju u sebe, u neki začarani krug koji se zatvara poput prstena. Mislim da je i virualna komunikacija bolja od nikakve. Opasno je ostati sam sa sobom. A opet, porazno je da znate gdje je tog časa neko od vaših “prijatelja” a da ne znate da neko u stanu do vas boluje ili je gladan. Lice i naličje, kao i sve u životu.

U knjizi naime govorite o dva prijatelja koje nakon 17 godina ponovo spaja facebook, iz kojih se razloga njih dvojica ne potraže ranije?

 Roman je čista fikcija ali je sasvim sigurno tačno da su se mnogi “pogubljeni” ponovo našli upravo na taj način. Usput, jako volim taj roman. Upravo ga čitam, prvi put kao knjigu.U romanu stoji da je Davud na različite načine pokušavao naći prijatelja, nije mu pošlo za rukom. I kad je već odustao, dobije poruku od njega jer ga je našao upravo zahvaljujući fb. Vjerovatno nema niti jednog korisnika fb da nije imao slično iskustvo.

Prema Vašem mišljenju šta je najvažnije za jedno prijateljstvo i ko su vaši najbolji prijatelji?

 U temelju prijateljstva, kao i ljubavi, za mene moraju biti povjerenje i poštovanje. Čovjek može imati mnogo poznanika, jako dragih i manje dragih, prijatelja malo. Ja dugi niz godina imam  jednu prijateljicu. Prijateljstvo je za mene nešto dragocjeno, gotovo sveto. Vrlo je slično ljubavi. U trenu nikne ali trebaju proći godine da se učvrsti, ojača. I treba se njegovati, kao i sve živo.

Jeste li oduvijek znali da ćete postati književnica?

Nisam. Nikad nisam pred sebe postavljala ciljeve, nikad pravila planove. Sve je išlo posve spontano, čini mi se čak mimo moje volje. U mladosti je negdje u meni magleno stajalo opredjeljenje da se ni za koga ne vezujem, ne osnivam porodicu, da život posvetim nauci. Karte koje su mi dodijeljene su odlučile drugačije. Srećom. Pri tom isključivo mislim na materinstvo koje je zapravo pravi i možda jedini smisao života.

 Kako ste počeli objavljivati knjige?

Slučajno, mada sam nešto zapisivala još u klupi osnovne škole. Vrlo često žalim što sam “upala” u vodu. Ne žalim što sam pisala, to je ljekovito, svaki bi čovjek trebao zapisivati neka svoja osjećanja osobito u teškim situacijama koje niko živ ne može izbjeći. Ne sedimentirati u sebi, ne pričati drugom, pričati samome sebi. Pročitati, proći kroz to kao kroz katarzu i zapaliti. Žalim što sam počela objavljivati, što to još uvijek radim. Vremenom postanete ovisnik, rob, a nije dobro, nije ni lijepo robovati. S druge strane, odveć se “otkrijete”. Izvjesno je da svaki pisac ponajviše samog sebe ispisuje. Ja mnogo više volim enigme od “zidnih novina”. A pisati i biti enigme je nemoguća misija.

 Nakon što ste završili studij medicine selite se u Travnik u kojem i danas boravite, zašto niste ostali u Sarajevu?

Razlog je sasvim prozaičan. U Sarajevu gdje sam živjela od treće godine života nisam mogla dobiti posao. Dobili su ga neki koji su došli iz kojekakvih kasaba/ica mada su bili lošiji studenti i imali manji potencijal. Možda je do mene, nikad i nikom nisam željela podilaziti, nikoga moliti.

 Nemoguće je ne spomenuti vašu najprodavaniju knjigu “Ruža” uz koju je skoro svaka tinejdžerka plakala i to sve zbog vaših likova kako se osjećate zbog toga?

 To je moj prvi roman. Ruža je fenomen, jedno čudo. Objavljena je prije 21 godinu u tadašnjem Masleši a interes ne jenjava. Ne samo kod teen generacije, čak i mnogo odraslih je čita. Dosta ljudi mi je kazalo da im je taj roman bio dragocjen u odgajanju njihove djece. A to što je mnogi zovu bosanski “Mali princ” je najljepše.

Koliko ste integrirali sebe u likove svojih romana?

 Integrirala sam sebe u mnoge likove a ponajviše u lik Azre (Ljubav je sihirbaz, babo) gdje je sve izuzev godina starosti i ljubavi prema Akiju čista istina. Doslovno je opisan moj predosjećaj da će mi se majci nešto loše desiti, njena pogibija, odnos prema rahmetli ocu, ratna zbivanja, sve… I ta knjiga je pravi fenomen, malo ljudi zna da to nije fikcija, a opet svi nekako osjećaju koliko je cijela priča bolno iskrena, kao da nije pisana, kao da se iz bolne duše točila…

Minja se iznenada razboljeva i odlazi u bolnicu, mjesto koje u romanu predstavljate kao svijet u kome se živi i pomaže ljudima, koliko Vam je lično iskustvo pomoglo u pisanju s obzirom da ste po profesiji liječnica?

 U mojim knjigama bolesti i bolnica se sreću na više mjesta. To je ipak teren na kome se najbolje snalazim. Jako volim profesiju ljekara, prelijepo je to raditi ako se radi časno. A ja sam taj posao uistinu radila i savjesno i časno. 

U vašim romanima na negativne likove ne možemo naići,da li time namjerno želite uljepšati stvarnost?

Ma ne pokušavam ja ništa uljepšavati. Naprosto, volim ljude i vjerujem im više nego bih možda trebala, smjela. Jedna meni bliska i draga osoba mi je kazala da ne shvaća kako su meni svi ljudi dobri dok se ne pokaže suprotno, da je pametnije i bolje i korisnije i lakše ići s premisom – svi su loši dok se ne pokaže suprotno. Pokušavala sam namjerno “praviti”negativan lik i ide to neko vrijeme… A onda mi bude čisto žao pa ga počnem prati i perem ga, perem, dok ne postane ne samo pozitivan, i više od toga.

Na koji način ste u životu uspjeli uskladiti obaveze prema porodici i karijeri?

 Nikad nisam o tome razmišljala. Znam da mi nije bilo teško. Nekako se sklopilo da sam bila dobro dijete, dobar đak i student, uspješan ljekar, majka, žena, nana, domaćica koja sve sama radi, pomalo šije, veze, plete, slika i uz to piše. Bez skrkleta, s ljubavlju. Ključno je – raditi s ljubavlju.

Vaš sin je također pisac i kolumnista, koliko ste bili oduševljeni njegovom odlukom da krene vašim stopama?

 Moju sam djecu tretirala kao sebi ravne još iz vremena kada su išla u obdanište. Nisam uticala ni na jednu njhovu životnu odluku, izbor škole, fakulteta, posla kojim će se baviti,izbor prijatelja, hobija, partnera.Prihvatam i poštujem svaku odluku moje djece, za mene je to najzdraviji odnos između roditelja i djece.

Negdje sam pročitao kako ste izjavili da je neuporedivo bolji od Vas?

 Uvijek govorim ono što mislim. Kod mene nema špekulacija. A kad bih sad kazala šta mislim o mome sinu, ko bi i vjerovao da sam objektivna? I koliko bilo ko može biti objektivan ma koliko pokušavao napraviti otklon?

 I za kraj šta biste poručili mladim autorima, kako da ne izgube vjeru u to što rade?

 Iskustva se ne mogu prenositi, nasreću. Život bi bio možda lakši ali bez sumnje nepodnošljivo dosadan. Svaki čovjek prije svega mora sebe voljeti i poštovati i vjerovati u ono što radi. I sanjati svoj san. I voljeti druge ljude.

Foto: Privatna arhiva

Pratite nas na FB page: 
Svidio vam se tekst?
Podijelite ga s prijateljima!

Ismeta Dervoz: Pamtim samo sretne dane

 Dama za koju se slobodno može reći da je mama naše estrade, Ismeta Dervoz zahvaljujući svom entuzijazmu i humanosti mnogo je učinila za našu scenu, dobitnica povelje Internacionalne lige humanista i stalna učesnica čuvenog festivala Vaš šlager sezone, samo za Kornerstar Magazine otkriva tajnu svog izgleda kao i šta je to danas pokreće radeći iza kamere kao producentica.

 

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Sve što se u životu i karijerama događa je neprekinuta nit . Dobre trenutke smjenjuju manje dobri, uspjehe neuspjesi i svaki je na svoj način bitan i važan.

1.Za početak žena ste koja odlično nosi svoje godine, u čemu je tajna vašeg izgleda?

Vrijeme u kojem živimo je jako pomaknulo granice i pružilo nam mogućnost da se ponašamo u skladu sa našim željama i sposobnostima. Važna je naša unutarnja energija koju treba znati i htjeti pokrenuti i obnavljati. U svemu pokušavam pronaći životnu radost i stimulans za angažman. Naravno, godine zahtijevaju brigu o zdravlju i malo njege ali to je sve danas svima dostupno i moguće.

2.Iza vas je 40 godina karijere,šta je to što vas danas pokreće?

Uvijek postoji toliko toga što možemo uraditi, naučiti.Uživam u suradnji s mladim ljudima, razmjeni energije i iskustava. Uz to, posjedujem dobru osobinu da se ne plašim promjena i izazova. Nakon što sam 1988. prestala pjevati angažirala sam se kao urednica, scenaristica, producentica na radiju I tv,pokretala sam I realizirala velike projekte, uživala u komentiranju događanja, nadala se uvijek nečemu novom. Napustila sam taj posao kad je prestao da mi za uloženi trud uzvraća zadovoljstvom postignutoga
3.Koji trenutak izdvajate kao najvažniji u karijeri?

Sve što se u životu i karijerama događa je neprekinuta nit . Dobre trenutke smjenjuju manje dobri, uspjehe neuspjesi i svaki je na svoj način bitan i važan.
4.Sa scene ste se povukli 1988.godine,da li se danas kajete zbog te odluke?

Ja sam se svojevoljno povukla iz aktivnog izvođačkog dijela. Jednostavno, nakon 25 godina karijere smatrala sam da u tom trenutku ne mogu dati ništa novo i bolje, ništa što bi meni donijelo zadovoljstvo i potvrdilo postignuti renome. Iskreno, vjerovala sam da ću se na neki drugačiji način nakon potrebnog predaha možda vratiti sceni.Događji  koji su uslijedili,agresija na BiH, promijenili su sve naše prioritete i planove. Ipak, ostala sam u potpunosti uz muziku i umjetnost kroz svoj rad na radiju i tv koji je zapravo paralelno trajao i ranije .
5.Da li vas u budućnosti možemo ponovo vidjeti na sceni,s obzirom na to da se u zadnje vrijeme nagađa o ponovnom okupljanju grupe “Ambasadori”?

Nemam takvih ambicija niti želja. Nažalost, Ambasadori se više nikada I ne mogu okupiti jer smo u proteklom periodu izgubili nekoliko članova . Nastavljaju se sjajne karijere mojih  kolega Jasne, Čole i Harija i u tome uživam.
6.Pored sjajnih vokala kao što su: Jasna Gospić,Zdravko Čolić,i Hari Varešanović,vi ste ipak bili i ostali zaštitni znak grupe “Ambasadori” šta mislite zbog čega je takva percepcija publike?

Samo su dva odgovora: “Zemljo moja” I nastup na takmičenju za pjesmu Evrovizije. Svo četvoro smo pjevali velike hitove ali je Montenova “Zemljo moja” ostala pjesma za sva vremena.

7.Mlađa publika vas uglavnom pamti iz “Operacije trijumf”.Šta danas mislite o takvim projektima,koliko su oni dobar početak karijere za mladog čovjeka?

To samo zavisi od toga koliko su mladi ljudi spremni da prihvate sva razočarenja koja iz takvih projekata neminovno proizilaze. Oni su u fokusu javnosti mjesecima, naviknu na tu pažnju i popularnost i teško se mire da to jednako kako brzo dođe tako i nestane. Karijere se ne stvaraju u reality programima. Ili preciznije, vrlo rijetko. Onima koji to dobro podnesu to može biti dobra startna pozicija, ništa više.Uspjeh je rezultat puno rada, laganog uspona i stalnog potvrđivanja.
8.Dugo godina ste bili šef delegacije naše zemlje na Takmičenju za Pjesmu Eurovizije,kako danas gledate na Eurosong?

Bila sam predstavnica na Takmičenju za Pjesmu Evrovizije,novinarka, radio I tv komentatorica, producentica projekata, šefica delegacija , ali najponosnija sam na svoju ulogu u priključenju RTV BIH Takmičenju 1992. Pokrenula sam taj projekat onda kad je to za sve nas, profesionalce I građane, bilo puno više od pjesme. Danas se tim projektom kod nas bave ljudi koji ga ne vole dovoljno, ne razumiju u potpunosti i ne ulažu trud da Eurosong bude prilika i platforma za unapređenje muzičke scene kod nas.
9.Aktivni ste i u humanitarnim akcijama.Koliko je važno da se poznate ličnosti vezuju za takve projekte?

Svako od nas ima obavezu da upotrijebi svoju poziciju i potakne lakše rješenje određenih problema sa kojima se društvo susreće.Ja to smatram privilegijom .
10.Šta je to što vas privatno najviše veseli?

Puno toga. Svakoga dana treba pronaći razlog za radost I dobro raspoloženje. Istina je da male stvari čine život. A moj moto je “pamtim samo sretne dane”
Foto: Privatna arhiva

Pratite nas na FB page: 
Svidio vam se tekst?
Podijelite ga s prijateljima!

Igor Laikert: U sportu granice ne postoje

 

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Harizmatični bh. skijaš Igor Laikert prije dvije godine okitio se još jednom titulom, onom za najuspješnijeg sportaša u BiH.  Ovaj mladi sportista dosad je uspješno branio boje naše zemlje na najvećoj sportskoj smotri Olimpijskim igrama. Iza njega je ogroman trud, rad i uspjesi na turnirima širom svijeta koje je okrunio na dodjeli nagrade za najboljeg sportaša. Samo za Kornerstar Magazine prisjetio se svojih početka, prvih skija i vožnji kao i šta ga je to privuklo bijelom sportu što ga i danas nadahnjuje da mu se vjerno ispočetka vraća.

Dan u životu jednog skijaša, profesionalnog sportiste, je u isto vrijeme i restriktivan i zabavan. Od mene se mnogo očekuje, ali taj pritisak čini me samo još boljim. Kada se profesionalno posvetite sportu bitan je rad, rad, rad i samo rad.

1.Prije dvije godine dobio si priznanje za najuspješnijeg sportaša u BiH, kako si se osjećao u trenutku proglašenja?

Dijeliti prostor sa velikim sportašima bila mi je izuzetna čast i privilegija, a onda možete zamisliti koliko sam bio počašćen u trenutku kada sam proglašen za najuspješnijeg sportaša u Bosni i Hercegovini. Bio sam iznenađen, ali u isto vrijeme sam znao da imam dobre rezultate iza sebe.

2.Inače, koliko ti znači kao sportisti takva vrsta priznanja?

Ova nagrada mnogo znači meni, mom timu, mojoj porodici i poštovaocima mog rada. Dobiti ovu nagradu znači da moj mukotrpni rad prethodnih godina nije bio uzalud. Uz sve to, ja se bavim sportom koji strašno volim tako da je ova nagrada samo plus i motivacija za moj dalji rad i napredak.

3. Mnogi od nas pamte još od djetinjstva svoje prve vožnje na snijegu, sjećaš li se ti trenutaka kada si prvi put stao na skije?

Da, naravno da se sjećam, kako ne bih. Pored moje kuće u Zenici ima brdašce. Kada bi pao snijeg tu smo skijali između drveća, pravili skokove, igrali se i uživali u zimskim radostima. U slobodno vrijeme, također, sam odlazio  sa porodicom na Vlašić ili Smetove gdje bih nastavljao poboljšavati svoje skijaške sposobnosti.

4.Šta te najviše privuklo bijelom sportu?

Sloboda i brzina, a ujedno i ljepota prirode. Kada sam na skijama nemam kontrolu, jednostavno se prepustim  adrenalinu. Zamislite osjećaj kada jurite kroz  preko 100 km/h, a stojite na nogama i vozite se na dvije “daske”.

5. Kakav je osjećaj braniti boje svoje zemlje na najvećoj sportskoj smotri kakve su Olimpijske igre?

Osjećaj je plavo-žuti, žuto-plavi (smijeh) Šalu na stranu, osjećao sam kao da u sebi nosim snagu cijele Bosansko-Hercegovačke omladine. I ja sam također bio dječak, koji je odrastao u divnoj nam zemlji Bosni i Hercegovini, ali u zemlji u kojoj je jako teško ostvariti svoje snove. Bio sam dječak koji se usudio da sanja. Sanjao sam, trudio se, borio kroz život i ostvario svoje snove. Nadam se da će moj primjer poslati poruku djeci širom Bosne i Hercegovine, a to je „sve se može, kad se hoće“.

6. Kako izgleda dan u životu jednog skijaša, profesionalnog sportiste?

Dan u životu jednog skijaša, profesionalnog sportiste, je u isto vrijeme i restriktivan i zabavan. Od mene se mnogo očekuje, ali taj pritisak čini me samo još boljim. Kada se profesionalno posvetite sportu bitan je rad, rad, rad i samo rad.

7.Šta je to što te u sportu najviše nadahnjuje?

Nadahnjuje me samo skijanje, jer to je sport i posao koji sam izabrao. Raditi to što volite i “živjeti” od toga je moj cilj. To me ispunjava i čini sretnim. Mislim da će se mnogi pronaći u ovom odgovoru ali biti sportista i živjeti od toga što volite je privilegija i vjerovatno cilj svakog sportiste.

8. S obzirom na to da si sportista, jesi li samim tim pobornik sportske garderobe?

Ne. Veliki sam zaljubljenik odjeće i obuće. Dosta vremena posvećujem izgledu i volio bih se u slobodno vrijeme ozbiljno posvetiti modi jer je to nešto što me također interesuje. U toku treninga i sličnih fizičkih aktivnosti naravno da nosim sportsku garderobu, ali za druge prilike volim promijeniti i pratiti modu.

Foto: Branimir Prijak

Pratite nas na FB page: 
Svidio vam se tekst?
Podijelite ga s prijateljima!

Barbara Pavljašević:U voditeljskom poslu ne postoje nezamjenjivi

Novinarstvom se počela baviti sa 18 godina na tada vrlo popularnom , tuzlanskom “Kameleon” radiju. Od tada do danas Barbara Pavljašević s jednakim žarom i ljubavlju živi novinarstvo. Stručno se usavršavala na dva veoma referentna svjetska medija Deutsche welle u Bonnu, a 2015. bila je stipendista State Departmenta, što joj je omogućilo studijski boravak u Glasu Amerike u Washingtonu. Danas je možemo gledati kao novinarku Radio-televizije Tuzlanskog kantona na kojoj je najviše prepoznatljiva po emisiji “Svjetla pozornice” u kojoj je  ugostila neke od najznačajnijih ličnosti regije. Samo za Kornerstar Magazine govori o svojim počecima, današnjim tv licima, televiziji, djeci Katarini i Nikoli, ali i o svojoj drugoj ljubavi muzici.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

 

Za sebe moram reći da sam pomalo retro tip, uživam u  listanju novina, slušanju radija, gledanju nekih standardnih televizijskih formata. S druge strane duboko svjesna ekspanzije tehnike, koja nam je u velikoj mjeri olakšala posao.

1.Je li novinarstvo bilo vaš prvi izbor?

Iako će zazvučati kao uobičajena fraza, novinarstvo je zaista bilo moj prvi profesionalni izbor. Još uvijek čuvam svoj prvi objavljeni tekst u regionalnim školskim novinama, koji sam objavila u petom razredu osnovne škole. Moja profesionalna karijera često je bila na granici muzike i novinarstva, jer sam završila Gimnaziju i Srednju muzičku školu u Tuzli, ali kada je došlo vrijeme upisivanja fakulteta nije bilo dvojbe. Bila sam student prve generacije odsjeka za žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Tuzli i među prvima sam završila taj studij.

2.Na televizijama je sve manje ljudi koji imaju kredibilitet i kojima gledaoci vjeruju, zašto je to tako?

Nažalost, potpuno se slažem s tom konstatacijom. Novinarstvo je u proteklih dvije decenije izgubilo mnogo na kredibilitetu, ponajprije jer se senzacionalističko “novinarstvo” i takozvana žuta štampa preselila na male ekrane, a novinarstvom su se počeli baviti i oni koji nemaju adekvatno obrazovanje. Uspješni novinari trebali bi biti načitani, elokventni intelektualci, autoritativne ličnosti u poslu koji obavljaju.

3. Smatrate li da bi i u zabavnim emisijama voditelji trebali biti vrsni profesionalci a ne samo lijepi?

Zanimljivo pitanje. Moram primijetiti da se pojam “televizijske ljepote”, ako ga možemo tako nazvati, znatno promijenio. Nekada smo imali npr. Dunju Lango, ženu koja je s malih ekrana zračila karizmom, a uz to je bila nenadmašna u poslu kojim se bavila. Stati pred kamere i voditi bilo kakav sadržaj, pa tako i zabavni, je velika odgovornost. Upravo zbog te odgovornosti za svaku izgovorenu riječ koja ide u eter važno je da ljudi koji se pojavljuju u medijima budu profesionalci u svakom smislu.

4.Možete li nam izdvojiti nekoga ko je u ovom trenutku nezamjenjiv kada je riječ o voditeljskom poslu?

U novinarskom, posebno voditeljskom poslu ne postoje nezamjenljivi. Mnogo puta smo se u to uvjerili, kako u regionalnim, tako i u svjetskim novinarskim okvirima. Ja volim spontane, opuštene voditelje, ljude koji u svakom trenutku vladaju situacijom i koji se mogu izvući iz bilo koje nepredviđene situacije u live programu, jer znam kako je to teško.

 

5. Jeste li se u Vašoj profesionalnoj karijeri teško opraštali od uhodanih formata?

Novinarstvo je posao koji Vas konstatno tjera da se prilagođavate – novim trendovima, tehnologijama, standardima, publici. Za sebe moram reći da sam pomalo retro tip, uživam u  listanju novina, slušanju radija, gledanju nekih standardnih televizijskih formata. S druge strane duboko svjesna ekspanzije tehnike, koja nam je u velikoj mjeri olakšala posao, ali i donijela mnogo negativnosti, trudim se biti uvijek u toku, pratiti online izdanja, društvene mreže i sve što jesu potpuno ravnopravni novinarski formati danas.

6.Koliko danas uspjevate sačuvati unutarnji mir s obzirom da je rad na televiziji veoma stresan ?

Rad na medijima generalno, a na televiziji posebno je izuzetno dinamičan, ali kako ste i sami rekli, izuzetno stresan. S tim se tokom godina naučite nositi I savladavati prepreke koji ovaj posao svakim danom donosi. Zadovoljstvo nakon kvalitetno urađenog posla potisne sav stres tokom rada na tom zadatku, ali taj proces svakoga dana kreće ispočetka. Tako da i punjenje nekih svojih unutarnjih baterija, svakoga dana kreće iznova.

7.Kako se najradije opuštate?

Opuštanje je uvijek uz muziku, ja u biti i radim uz muziku, a izuzetno volim i odlazak na kvalitetne koncerte. Također opušta me i čitanje, naročito mog omiljenog Gabrijela Garsije Markeza.Ponosna sam majka petnaestogodišnjakinje Katarine, koja je svoje srednjojškolsko muzičko obrazovanje nedavno započela u Boegradu i veoma je uspješna mlada violinistica i sedmogodišnjeg Nikole, jednog vragolastog i nasmijanog dječaka.

Foto: Privatna arhiva

Pratite nas na FB Page: https://www.facebook.com/kornerstar/

Svidio vam se tekst?

Podijelite ga s prijateljima!

 

Armin Jašari: Moj tajni sastojak je energija

Gastro čarobnjak Armin Jašari živi svoj posao sa strašću i zadovoljstvom, imao je tu sreću da radi ono sto voli. Nakon završene Ugostiteljske škole u Sarajevu, pravi dio zanata uči od starih poslastičara pripadnika poznate Sarajevske škole poslastičarstva. Nakon toga se edukovao i usavršavao u inostranstvu, od toga najviše u prijestolnici gastronomije Italiji.  Za Kornerstar Magazine govori o svom kreativnom procesu, prvim koracima, malim tajnama kuhanja ali i novim generacijama chefova.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

U slastičarstvu je definitivno mašta i kreativnost najbitnija, mišljenja sam da bez kreativnosti i mašte ne može biti dobar poslastičar jer ja ovaj poziv ubrajam u umjetnost.

1.Jeste li oduvijek htjeli biti slastičar?

Više ni sam ne znam dali sam oduvijek htio biti slastičar. Možda je prevagnulo i to sto mi je ovo zanimanje na neki nacin upisano u DNK jer sam ja 4. generacija poslastičara.

2.Usavršavali ste se u Italiji, koja je osnovna razlika u ishrani Italije i BiH ?

Velik je utjecaj orijenta u ishrani i samoj pripremi iste, a kod Talijana je to mediteran tj, naglasak je na manje slatko i blaže okuse.

3.Možete li opisati svoj kreativni proces, je li sve počinje od okusa?

Naravno da sve počinje od okusa, poslije lagano dolazim do oblika kolača, izgleda i naravno bit je da sve to zajedno čini sklad.

4.Šta je vaš tajni sastojak, bilo da je riječ o pripremanju torti ili općenito?

Moj tajni sastojak je zasigurno energija, pozitivna energija koju unesete u svoj rad definitivno se na kraju osjeti.

5.Koliko je važan spoj mašte i kreativnosti u slastičarstvu?

U slastičarstvu je definitivno mašta i kreativnost najbitnija, mišljenja sam da bez kreativnosti i mašte ne može biti dobar poslastičar jer ja ovaj poziv ubrajam u umjetnost.

6.Koji je vaš omiljeni desert i koji je recept?

Definitivno krema pasticera, recept je jednostavan: 500 ml mlijeka 3 zumanceta 150 gr secera 50 gr brašna sve zajedno skuhati i kad se ohladi pomiješati sa umućenim vrhnjem ili puterom. Sa ovom kremom sigurno ne možete pogriješiti jer je pogodna za mješati je sa čokoladom, voćem ili za filovanje torti, rolata itd.

7.Kakva je budućnost Bosanske gastronomije?

Budućnost BiH gastronomije je sigurno svijetla jer se dosta mladih zanima za kuhinju i pojavljuje se jedna grupa mladih koji su dosta kreativni i željni rada tako da i mi stariji možemo čak ponesto i naučiti od njih.

Foto: Privatna arhiva

Pratite nas na FB Page: https://www.facebook.com/kornerstar/

Svidio vam se tekst?
Podijelite ga s prijateljima!

Kenan Ahmethodžić: Nikada ne zaboravljajte ljude od kojih ste prve korake naučili

Kenan Ahmethodžić frizer je koji se bavi ovim poslom od svoje 16 godine još kao učenik. Učestvovao je na takmičenjma frizera Edukator za američki brand Joico za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Danas uživa u spoznaji da prenosi svoje znanje onima koji žele da ga usvoje, te u činjenici da se iza  uspjeha kriju zadovoljne mušterije koje uvijek iznova dovode nove posjetioce u njegovo carstvo ljepote.

Kada klijentica vama prepusti svoj izgled onda neke svoje tajno jos lakse podijeli sa vama jer vidi da ste osoba od povjerenja Jako je bitno da ono sto se isprica u salonu da to tamo i ostane. Tada je taj klijent vas dugo godina.

1.Kako si se zainteresovao za posao frizera?

Od svoje 7 godine kada sam nekako postao svjestan malo svjestan sebe vidio sam kako frizura moze da promijeni osobu. Volim ljude i mislim da smo svi lijepi na svoj način Posebno kada se odabere prava frizura za osobu, budete još ljepši i samouvjereniji tako da sam jako rano htio da postanem frizer i doprinesem ljepšem izgledu ljudi oko sebe.

2.Je li strast presudna?

Mislim da je znanje upucenost u struku i talenat presudan u odluci sta kome najbolje pristaje, strastveno pristupam svakom klijentu u odabiru onoga sto im odgovara.

3.Koliko je komunikacija s klijentima važna?

Komunikacija sa klijentom je jako važna. Posebno kada se dogovaramo oko željene frizure. Kasnije kroz razgovor upoznajemo se malo blize i tako mozemo da ostvarimo neka prijateljsta koja znaju bas dugo traju i ne vežu se samo kroz posao. Jedan klijent mi je rekao 70% je odnos tvoj prema nama a ostalo je struka. Mnogi su frizeri možda i bolje rade od tebe ali tvoj odnos je ljudski što je jako važno.

4.Zašto se žene obično vole povjeriti frizerima, odakle to povjerenje?

Povjeriti kosu frizeru je mnogo važnije nego neke vaše tajne. Kosa se vidi prva u pogledu na nekoga i može da otkrije neke detalje o samoj osobi. Kada klijentica vama prepusti svoj izgled onda neke svoje tajno još lakše podijeli sa vama jer vidi da ste osoba od povjerenja Jako je bitno da ono što se isprica u salonu da to tamo i ostane. Tada je taj klijent vaš dugo godina.

5.Koliko je neophodno praćenje svjetskih trendova?

Trendovi se mijenjaju svakodnevno. Trka za modom je užasna neki čak lome i noge u pokusaju da prate sve sto je trend. Nisam od onih frizera koji pod svaku cijenu prate svjetsku modnu frizersku scenu. Prilagodim modu osobi i onome cime se bavi tako da je jedna sexy elegancija uvijek u modi.

6. Koja je vaša poruka za one koji imaju talent i želju za bavljenjem ovim poslom?

Ako osjetite da imate talenat, osim sto isti trebate njegovati svakako ga treba podkrijepiti i papirom tj školom. U školama kroz prakse stječete poznanstva i mentori su obično ti koji u vama prepoznaju smisao za rad i usmjere na pravi put, oni su vaš prvi kontakt u taj svijet. Taj put nije nimalo lagan, stalna educiranja i usavršavanja su njegov sastavni dio a moram dodati da postoji i faktor sreće ali na koji se ne treba oslanjati, to ti podari dragi Bog a za sve ostalo se treba mnogo odricati plus truditi i rezultat je siguran.To je nazovimo to tako, moja formula uspjeha uz dodatak da nikada, nikada ne treba zaboraviti ljude mentore od kojih ste prve korake naučili.

7. Nakon dugotrajnog stajanja, kako se najradije opuštate?

Trening u teretani je mjesto gdje se uz personalnog trenera opustim najbolje. Tada ne mislim o frizurama i pričama iz salona, svoje tijelo i duh pripremam za svakodnevni naporni rad.

Foto: Mladen Blagojević

Pratite nas na FB Page: https://www.facebook.com/kornerstar/

Svidio vam se tekst?
Podijelite ga s prijateljima!

 

Samir Fejzić: Za Jazz dolazi bolje vrijeme

Ljudi se mijenjaju: malo po malo i naše društvo se emancipira. Ljudi su znatiželjni, žele znati o čemu se radi. Vide da je to veoma popularno u Evropi, a mi se ugledamo na Evropu. Tamo želimo da idemo.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Muzičar Samir Fejzić samo za Kornerstar Magazine priča o muzičkim počecima, klaviru, djedovom sazu ali i budućnosti jazza u našoj zemlji.

1.Kada ste otkrili talenat za muziku?

Svoju sklonost prema muzici sam otkrio još u osnovnoj školi, ali i prije toga. Kada bih došao kod svog djeda, čini mi se da sam prije trčao prema njegovom sazu, nego prema ukućanima. Sjećam se da sam uvijek nešto pjevušio.

2.Je li klavir bio vaš prvi izbor?

Moj prvi izbor je bila harmonika. U vrijeme mog djetinjstva, to je bio vrlo popularan instrument. I danas mi je drag. Mnogo kasnije sam počeo svirati klavir.

3.U januaru nastupate u Pragu, o kakvom nastupu je riječ?

Od nedavno nastupam sa jednim mladim, talentiranim, muzičarom, koji je ranije bio moj učenik, i jedan od najvrijednijih članova jazz sekcije, koju sam vodio u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu. Riječ je o Dini Mangafiću, gitaristi s kojim sam oformio duo, i s kojim ću nastupiti u Pragu. Izvodit ćemo kompozicije koje su na tragu onoga što sam radio na moja prethodna četiri CD-a, ali i neke nove, sa upravo završenog albuma ”Beautiful Mind”.

4.Svirate u jednom jazz klubu, koliko naši ljudi vole takvu vrstu muzike?

Da, sviram u jazz club-u, do sada naši ljudi nisu imali neku izraženu naklonost prema toj vrsti muzike. Međutim, stvari se polako mijenjaju – ljudi se mijenjaju: malo po malo i naše društvo se emancipira. Ljudi su znatiželjni, žele znati o čemu se radi. Vide da je to veoma popularno u Evropi, a mi se ugledamo na Evropu. Tamo želimo da idemo.

5.Koliko ste zadovoljni mladim nadama u vašoj oblasti umjetnosti?

Budući da predajem na Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu, u prilici sam da svoja znanja i iskustva prenosim našim mladim generacijama, koji jesu budućnost umjetničke muzike u BiH. Siguran sam da će neki od njih ostvariti sjajne umjetničke karijere. Želim im da ih entuzijazam i žar koji sada imaju nikada ne napusti.

6.Kakvi su Vam dalji planovi?

Ubrzo trebam imati promociju već pomenutog novog albuma ”Beautiful Mind” , a onda koncerti.

7.Kako se najradije opuštate?

Rado se bavim sportom: redovito idem na trčanje, kad stignem plivam, a trenutno se nadam da će pasti snijeg, jer sam se baš zaželio skijanja. Osim toga, rado čitam: u posljednje vrijeme me veoma privlači literatura iz oblasti duhovnosti. To me opušta.

Foto: Senad Pepić

Pratite nas na FB Page: https://www.facebook.com/kornerstar/

Svidio vam se tekst?
Podijelite ga s prijateljima!