Goran Karačić: Za grb naše zemlje igram srcem

Goran Karačić je jedan obični dečko iz Mostara koji živi svoj san, kako voli za sebe reći opušten je i drag, ali i izuzetno uspješan, dio je U21 reprezentacije te jedan od ozbiljnijih kandidata i za A tim. Samo za Kornerstar Magazine priča o nogometu, reprezentaciji, Zrinjskom, ali i kako se najradije opušta kada nema trening i utakmicu.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Igram za U-21 i naravno da je san A reprezentacija i tu nema pritiska tu se igra srcem ako treba i poginuti za grb naše zemlje.

Kako si se zainteresovao za nogomet?

E to pitanje ni sam ne znam odgovoriti a postavljao sam ga sebi 100 puta. Ali vjerovatno je srce odabralo ono sto voli.

Na koji način si odabrao poziciju golmana?

Pa to mi je se svidilo od prvoga dana volio sam adrenalin i bacanje to me nekako cinilo sretnim.

Igrao si u nekoliko klubova, koji bi posebno izdvojio kao preloman trenutak u sportskoj karijeri?

Pa sigurno je Zrinjski za mene bio prelomni trenutak,osvojio sam sa njim sve osim kupa i oborili smo mnoge rekorde i plus uz to ljudi u klubu su mi vjerovali i na kraju smo se rastali sretno.

Golman si U21 reprezentacije BiH, mnogi te vide i na mreži A tima, koliko ti prijaju takva gledišta ili su pritisak?

Igram za U-21 i naravno da je san A reprezentacija i tu nema pritiska tu se igra srcem ako treba i poginuti za grb nase zemlje i ako jos je rano pricati o A reprezentaciji ja i moji suigraci izuzetno iscekujemo zdrijeb kvalifikacija za U-21 imamo ove godine sjajnu generaciju i zelimo da napravimo korak vise za BH nogomet.

Koliko se razlikuje braniti za klub i državni tim?

Gledajte klub je nas posao od kojega zivimo mi i nase obitelji mi za reprezentaciju ne trebamo igrati ali upravo tu reprezentaciju mi igraci iscekujemo jer mi te utakmice igramo sa emocijama i stvarno je cast predstavljati svoju drzavu.

Postoji li neki klub o kojem maštaš ?

Naravno da postoji djecacki san je ta mocna Barcelona.

Kako se najradije opuštaš ?

I ako imam stvarno jako malo vremena za opustanje najcesce provodim vrijeme igrajuci playstation to je za mene najljepsi odmor.

Foto: Privatna arhiva

Pratite nas na FB page: 
Svidio vam se tekst?
Podijelite ga s prijateljima!

Majstor klavira Vlado Podany

Čovjek koji je cijeli svoj život posvećen muzici i klaviru,Vlado Podany.Otkako se prvi put susreo s klavirom do danas ne prestaje  da oduševljava publiku.Vlasnik prvog i jedinog Piano albuma u zemlji i regionu za naš magazin govori o odrastanju u Sarajevu,prvom komponovanju za film, te o svom prvom učešću na Euroviziji. Ovaj maštoviti pijanist snažnog samopouzdanja opravdano nosi epitet majstor klavira te nam u razgovoru otkriva kako se za deset godina vidi ponovo za instrumentom s tipkama.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

TO ŠTO SAM PROMIJENIO NEKOLIKO BENDOVA VRIJEDILO JE I MENI I NJIMA. SVAKI SLIJEDEĆI BEND JE DOBIJAO KVALITETNIJEG MUZIČARA, A JA SAM DOBIJAO NOVU MUZIČKU “ŠIRINU”.

  1. Rođeni ste u Sarajevu u kojem i danas boravite, kako je izgledala vaša mladost?

VJEROVATNO SLIČNO KAO I ODRASTANJE SVIH MOJIH VRŠNJAKA. MORAM REĆI DA JE TO BILO JEDNO BEZBRIŽNO I SRETNO VRIJEME, U KOJEM TI SE, PO TADAŠNJEM ŽIVOTNOM KODEKSU, DOGODE ONE TAČNO DEFINIRANE STVARI KOJE TO VRIJEME I DRUŠVO, ALI I GRAD NOSE. IGRAO SE FUDBAL, GANJALE SE CURE I, NARAVNO SVIRALO SE….SVI SU NEŠTO SVIRALI…ODRASTAO SAM NA GRBAVICI, U NASELJU GDJE JE BILO STRAŠNO PUNO BENDOVA, IZ KOJIH SU IZRASLI, OVAKO GLEDAJUĆI SA DISTANCE BAR JEDAN DOBAR BROJ, IZVRSNI MUZIČARI. HM…PA VJEROVATNO TE TAKVO ODRASTANJE I POVUČE, BAR MENE JESTE, DA ODREDIŠ ČIME ĆEŠ SE U ŽIVOTU BAVITI.

  1. Stalno slušamo o tome kako su 80-e bile odlično razdoblje za pop-rock muziku, vi ste u tom periodu kao klavijaturista promijenili nekoliko bendova?

SVO VRIJEME MOG OBRAZOVANJA, POP ROCK MUZIKA JE BILA PREZENTNIJA OD BILO KOJE DRUGE. SARAJEVO JE TIH DECENIJA BILO CENTAR VRHUNSKE MUZIKE I MUZIČARA, NA SVAKOM KORAKU SE MOGLA ČUTI MUZIKA STVORENA OVDJE, A TEMELJENA NA SVJETSKOM POP ROCK-U. VREMENOM SAM SHVATIO I UVIDIO DA, AKO ŽELIŠ DA SI KOMPLETAN MUZIČAR, ZAISTA MORAŠ PROĆI, UPOZNATI, ANALIZIRATI I NARAVNO SVIRATI MNOGO RAZLIČITIH I MUZIKA I STILOVA. SVE JE POVEZANO I IMA SVOJU VRIJEDNOST. TO POČNETE PRIMJEĆIVATI POGOTOVO KAD SE DEFINIRATE I KAO KOMPOZITOR, MNOGO VIŠE NEGO KAD STE SAMO REPRODUKTIVAC. TO ŠTO SAM PROMIJENIO NEKOLIKO BENDOVA VRIJEDILO JE I MENI I NJIMA. SVAKI SLIJEDEĆI BEND JE DOBIJAO KVALITETNIJEG MUZIČARA, A JA SAM DOBIJAO NOVU MUZIČKU “ŠIRINU”.

 

  1. Poslije toga se počinjete isključivo baviti studijskim radom.Zašto?

POTPUNO PRIRODNO JE DA SE TVOJA KREACIJA VRIJEDI ZABILJEŽITI. LOGIČNO JE BITI INOVATIVAN I ISKUSAN I U NEKOM “MUZIČKOM ATELJEU”. ZAPRAVO STUDIJSKI POSAO JE TAČNO TAKAV KAKO MU IME KAŽE…TU SE TEK MOŽE ŠTOŠTA ISKREIRATI. A KAKO POLAKO ODLAZIM U NEKE VEOMA ZRELE GODINE, TO JE PRIRODAN PROCES, I ČINI MI SE DA ĆU SVU ŽIVOTNU PRIČU ZAPRAVO ZAVRŠITI NEKIM STUDIJSKIM RADOM ONAKO, ODJAVNIM.

  1. Nakon toga osnivate muzičku produkciju RASA  uradivši mnogo autorskih kompozicija i koncerata, koliko Vam  je to tada pomogalo da potvrdite svoj status muzičara instrumentaliste?

SARAJEVO JE TIH GODINA BILO JEDAN IZRANJAVAN GRAD. SAV RAD JE ZAPRAVO BIO POTREBAN DA SEBI ODRŽIŠ ADRENALIN, DUH, MOŽDA I MOTIV. A TO SU VEĆ I ZA BROJ GODINA KOLIKO SAM DO TADA BIO PRISUTAN NA SCENI, BILE GODINE U KOJIMA SE JA I VIŠE NISAM MORAO DOKAZIVATI…NI U JEDNOM OBLIKU. ALI, DOKAZATI SE KAO ČOVJEK…E, TO JE BIO ISPIT ZA SVE. NEKI SU PALI NA ISPITU. NEPOVRATNO. I ONDA SU NAM TAKVI KREIRALI TRENUTNI ŽIVOT. SAD VIŠE NEMA VEZE ČIME SE TI DOKAZUJEŠ…

  1. U to vrijeme postajete muzički urednik na TV BiH te kao asistent šefa delegacije naše zemlje dvaputa idete na Eurosong u Irsku,  kakve vas uspomene vežu za taj period?

VRLO LIJEPE. I VRIJEDNE. PO PRVI PUT NISAM BIO U ULOZI IKAKVOG MUZIČARA. SAVLADAO SAM JEDNU TEŠKU NAUKU ORGANIZACIJSKOG OBLIKA PRIPREME I ODLASKA NAŠE ZEMLJE NA EUROSONG, UPOZNAO SVE ONO ŠTO GLEDAOCI NIKAD NE VIDE KAD KRENE PRIJENOS FINALNE VEČERI. ZAHVALJUĆI ZNANJU I PROFESIONALNOSTI ISMETE DERVOZ KOJA JE BILA ŠEF NAŠE DELEGACIJE, S KOJOM SAM NEKOLIKO GODINA RADIO PO DVADESET SATI DNEVNO, NAUČIŠ NEŠTO ŠTO BI DRUGI PLAĆALI ZA TU ŠKOLU. I DAN DANAS MI TO VRIJEDI.

 

  1. Na scenu ste se vratili 2000. kada na poziv Dine Merlina krećete na njegovu promotivnu turneju, je li to prijelomni trenutak u vašoj karijeri?

ZNAČAJAN JESTE SVAKAKO, ALI PRIJELOMAN NIKAKO. RADITI SA TRENUTNO, A I TADA NAJVEĆOM ZVIJEZDOM ESTRADE U NAŠOJ ZEMLJI JESTE IZAZOV, POGOTOVO UZIMAJUĆI U OBZIR DA SE RADI I O AMERIČKOJ TURNEJI, IZISKUJE DODATNI NAPOR KILOMETRAŽE I NA TOČKOVIMA I U GLAVI. ALI, ZAPAVO TU SE RADILO SAMO O JEDNOJ SERIJI KOMERCIJALNIH KONCERATA KOJA TI U KARIJERI NIKAKO NE SMIJE BITI “TAČKA KLJUČANJA”. DINO JE SUPER, ALI I JA SAM…

7. Svojevremeno ste uradili i muziku za film Adisa Bakrača “Ostavljeni”  koliko ste zadovoljni  tom saradnjom i da li je bio nešto drugačiji način rada s obzirom  da Vam je ovo prvi film u karijeri?

RADOSTAN SAM ŠTO SAM UŠAO I U FILMSKU INDUSTRIJU KAO AUTOR MUZIKE ZA PRVI IGRANI FILM ADISA BAKRAČA “OSTAVLJENI” KOJI JE, ETO SVOJU SVJETSKU PREMIJERU IMAO NA 45 FILMSKOM FESTIVALU U KARLOVIM VARIMA U ČEŠKOJ. TO JE POSEBNO ISKUSTVO, POTPUNO DRUGAČIJE OD SVEGA OSTALOG. MUZIČKOM EMOCIJOM “OSLIKAVATI” ONU NA FILMSKOJ TRACI, VUČE SA SOBOM OBAVEZU U KOJOJ MORAŠ ISKUSTVOM POKAZATI DA DOŽIVLJAVAŠ ISTO ONO ŠTO DOŽIVLJAVA I REDITELJ.MOŽDA JOŠ DUBLJE. FILMOM BI SE VOLIO BAVITI U NEKOM TREĆEM MILENIJUMU SVOGA RADA PA NEKA TO BUDE DO KRAJA.

8.   Gdje se vidite za deset godina?

ZA KLAVIROM.

FOTO: Privatna arhiva

Stipe Filipović: Živim onako kako hoću, a ne kako drugi žele

Talentovani Stipe Filipović iz hercegovačkog gradića Grude živi svjetske snove. Ovaj nadasve vrijedni i uporni frizer uspio se nametnuti svijetu svojim osebujnim stilom. Prema svojoj prirodi je filantrop i zaljubljenik u prirodu dok nam priča crtice iz svog dugogodišnjeg rada na frizerskoj sceni. Neke je mostove porušio na svojoj stazi uspjeha, ali je kao feniks umio da si izdigne i izgradi nove. Samo za Kornerstar Magazine otkriva kako je zakoračio u svijet frizura, prvim izazovima, uspjesima, ženskom povjerenju, proboju na svjetsku modnu scenu ali i svojoj novoj kolekciji frizura „Eclectic Thread“ čije su fotografije obišle svijet.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Kada nešto volite i kad znate da svijetu možete ponuditi orginalnost, što danas rijetko kome uspijeva, jednostavno koračate po trnju kao da je najfinij tepih.

1.Za početak nam recite, kako ste došli na ideju da odaberete posao frizera?

Kroz maglu se sjećam da sam u kosi prepoznao osnovni materijal za stvaranje mojih rukotvorina. Sve se nekako spontano odvijalo. Iskreno na početku nisam mogao ni sanjati da će karijera ići ovim smjerom.

2.Frizersku karijeru ste započeli u BiH 2000. godine a nastavili graditi u Hrvatskoj i šire, zar ne?

Tako je,  sve je krenulo laganim korakom, stepenicu po stepenicu. Tijekom dugogodišnjeg rada bio sam glavni i odgovorni frizer na mnogobrojnim događanjima: od Izbora za miss, raznih beauty vikenda, te Hrvatskog radijskog festivala do Dore- hrvatskog izbora za pjesmu Eurovizije, Fashion hr te mnogih drugih. Istaknuo bih niz velikih projekata u kojima sam radio kao dio Keune akademije Hrvatske: Quelle make over, Fashion hr, te raznorazne seminare i edukacije.

3.Kako je izgledao taj put?

Svaki put do uspjeha je jako trnovit, tako i moj put nije bio posut laticama ruža. Međutim kada nešto volite i kad znate da svijetu možete ponuditi orginalnost, što danas rijetko kome uspijeva, jednostavno koračate po trnju kao da je najfinij tepih.

4.Dugo ste radili kao dio Keune akademije, recite nam nešto više o tome?

Da, više od 15 godina sam radio na njihovoj akademiji kao vanjski suradnik. Volim pomagati drugima, tako da sam to radio srcem. To je vrijeme iza mene. Mostove sam porušio.

5.Koliko vam je raditi za njih bilo značajno iskustvo?

Ne mogu osporiti da sam dosta toga naučio na njihovoj akademiji u Amsterdamu, primjerice o sastojcima u proizvodima i kemijskim procesima.

6.Potom je uslijedila suradnja sa svjetskim frizerima, kako je došlo do toga?

Kada se najmanje nadate neke vam se stvari same poslože. Jednostavno što vam je suđeno to će se i dogoditi. Nisam težio k tom, ali eto, zbilo se.

7.Koliko ste uz izgrađivanje internacionalne karijere radili i na razvijanju osobne kreativnosti?

Često na kreativnosti ne možete raditi, ili ste kreativni ili niste, no naravno da je potrebno istoj dati mjesta u životu kako bi se mahom uprizorilo vaše unutrašnje htijenje. Ipak, u konačnici nastojim neke stvari pojednostaviti.

8.To je rezultiralo osmišljavanjem raznih tehnika, o čemu je riječ?

Već davno nekada sam osmislio najbržu tehniku izrade ombre pramenova, zatim kovrdžanje kose za samo 7 minuta te bojanje kose  tehnikom koja omogućuje klijenticama da istovremeno mogu imati smeđu i plavu kosu. U zadnje vrijeme sam se bazirao na osmišljavanje tehnika koje nam pomažu da ne bacamo materijal s kojim radimo bespotrebno.

9.Nedavno ste promovisali kolekciju frizura “Eclectic Thread”. Zašto nit kao inspiracija?

Kolekcija  Eclectic Thread  inspirirana je impozantnom snagom jedne niti. Nit koja je najčešće krhka, senzibilna, samozatajna, nježna. Upravo jedna nit mnoge ljude spaja, ali isto tako kad ta nit pukne više povratka nema. U  kolekciji je dobila jednu novu dimenziju, kristalnu moć, čvrstoću, nametljivost. Dokazala je koliko vrijedi, koliko je skromna a veličanstvena.  Zanimljivo je i to da je haljina  u kojoj je kolekcija fotografirana satkana upravo od jedne niti.

10.Fotografije kolekcije obišle su cijeli svijet pojavivši se u prestižnim beauty magazinima i blogovima. Jeste li ispunili svoja očekivanja?

Nikada nemam prevelika očekivanja, moram priznati, jako puno svjetskih modnih časopisa i portala je objavilo kolekciju, ne samo Eclectick Thread  već i prijašnje kolekcije; The Avantgarde Dessert, Hili, Umoja, Crocoite, ne mogu reći da mi to ne laska.

11.Inače ste predsjednik saveza frizera u Bosni i Hercegovini, koliko ste zadovoljni frizerskom scenom u našoj zemlji?

Teško je reći da frizerska scena postoji u Bosnii Hercegovini. Na neki način mislim da je naša struka trenutno podcijenjena.

12.Koliko je stalno praćenje trendova obavezno?

To je jedna od ključnijih stavki u frizerstvu. Mada uvijek kažem da ne bismo trebali slijepo slijediti trendove.

13.Prema Vašem mišljenju, zašto se dame najviše vole baš frizerima povjeriti o privatnim problemima?

Svaki frizer na neki način je psiholog, u današnje vrijeme kada je tempo života došao na krajnju točku izdržljivosti, ljudi jednostavno svaku situaciju  koriste da bi se emocionalno nahranili, ili, pak očekuju da se njihova priča plasira dalje.

14.Danas živite u hercegovačkom gradiću Grudama, kako izgleda vaša svakodnevnica?

Kao i svi drugi nakon buđenja volim malo prelistati portale, nakon toga slijedi radno vrijeme i na kraju dana trudim se što više vremena posvetiti stvarima koje me ispunjavaju.

15.Koliko danas unapređenjem tehnologije čovjek može živjeti svjetske snove u

malim gradovima?

U svakom slučaju da je uz svu tehnologiju danas lakše živjeti svijetske snove nego nekada prije jer je svijet u suštini postao globalno selo. Ako stvari dobro posložimo onda je sve moguće.

16.Kako se najradije opuštate?

Volim prirodu i vrijeme provedeno u njoj, mahom s dragim ljudima, koji mi ne crpe energiju, već usrećuju.

17. Šta treba posjedovati mlada osoba koja razmišlja da krene vašim stopama?

Uz talent , mora imati razvijen osjećaj za estetiku.

18. I za kraj, kakvi su Vam dalji planovi?

Moj životni plan je živjeti onako kako hoću, a ne kako bi drugi željeli da živim.

 

 

 

 

Albina Huskić: Pokretom prenosim emocije

Prelijepa mlada balerina Albina Huskić svojim pokretima koji odišu snagom i perfekcijom na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, iznova nas oduševljava svojom gracioznošću i elegancijom odanom talentom i mukotrpnim radom.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Balet se naziva umjetnošću zato što treba da prenese emocije i ostavi dojam na publiku. Kada ne bi postojale te emocije balet bi bio samo gimnastika.

 1.Stereotipi govore kako su balerine krhke i nježne figure, s druge strane to je veoma težak fizički posao, zar ne?

Balet je iznimno  težak fizički posao.Mislim da ljudi uopšte nisu svjesni kroz koju količinu  i težinu fizičkog rada baletski igrači svakodnevno prolaze da bi učinili da njihovi pokreti izgledaju lahko izvodljivi i puni gracioznosti. Naša umjetnost zahtjeva svakodnevnu predanost,upornost i ogromnu količinu volje za radom i uspjehom kako bi se oblikovali naša tijela,odnosno mišići.

 2.Koliko dugo traju probe pred premijeru?

Naši svakodnevni  dani uglavnom uvijek izgledaju isto kao i oni kada se pripremamo za premijeru .Najprije započinjemo sa vježbama koje traju oko 1.5 h i tada radimo na tehnici, zagrijavamo svoja tijela  i pripremamo ih za nadolazeće probe. Nakon toga  obično imamo dva do tri sata proba  ujutro i poslijepodne kada se prolazi samo jedan ili više segmenata a nerijetko i čitava predstava. Probe obično nadgleda koreograf, šef baleta ili balet majstor. Pripreme za premijeru predstave traju obično od jednog do dva mjeseca u zavisnosti od težine predstave ali i volje koreografa.

 3.Ples je veoma razgranata umjetnost, ti si izabrala balet. Zašto?

Sasvim slučajno sam otišla na audiciju za baletsku školu i sa vremenom sam saznala mnogo o baletu ,o njegovim dobrim i lošim stranama .Razlog zbog kojeg sam se zaljubila u balet jesu momenti koje provedem na sceni, pred publikom i kada sama ali i sa svojim kolegama stvaram priču i emocije koje prenosimo na publiku.

 4.Koliko je sam ples prema tvom mišljenju kod nas popularan?

Mislim da je ples,pogotovo sportski ples kod nas jako popularan. Postoji veliki broj djece, ljudi koji se bave latinoameričkim,standardnim i hip hop plesovima. Nažalost,balet u našoj državi i nije toliko popularan, jedine prave baletske škole i baletni ansambl se nalaze u Sarajevu  tako da su  baletske predstave dostupne limitiranom broju ljudi. Sarajevski balet ima svoju vjernu publiku ali bih voljela da u gledalištu Narodnog pozorišta vidim više školaraca i mladih ljudi.

5. Koji su najbitniji faktori za uspješnu karijeru balerine?

Potrebna jako dobra tehnika,snaga ,disciplina i talenat. Da biste se bavili baletom potrebno je da posjedujete fizičke predispozicije i muzikalnost ali najprije mislim da je potrebna čelična volja i želja za uspjehom.Moja nastavnica baleta je često imala običaj reći da se u baletskoj sali smiju izgovoriti samo sljedeće riječi :„Ja to mogu, ja to hoću i ja to želim“.

6.Koliko je talenat za glumu neizbježan u tvom poslu?

Balet se naziva umjetnošću zato što treba da prenese emocije i ostavi dojam na publiku. Kada ne bi postojale te emocije balet bi bio samo gimnastika. Pojedine balerine i baletani jednostavno imaju urođen dar za glumu odnosno znaju na pravi način prenijeti emocije i ne lažirati ih. S tim darom se jednostavno rodite i ne možete ga naučiti ma koliko god se trudili. Ja se trudim da svaku svoju emociju i misao prenesem kroz pokret odnosno moje tijelo.

7.Kojoj se balerini posebno divite?

Svaka balerina je specifična i od svake balerine možete naučiti nešto novo.Postoji razlika između ruskih,francuskih i američkih balerina.Ja preferiram ruske balerine zbog posebne gipkosti i plesnosti gornjeg dijela tijela i ruku kao i zbog posebnih „epaulemenata“ odnosno pozicija glave i tijela. Jedna od mojih omiljenih jeste Olga Smirnova.

8.Angažovana si u ansamblu Narodnog pozorišta u Sarajevu, koje te predstave to očekuju na repertoaru ove sezone?

Na repertoaru u ovom dijelu  sezone mogu se pogledati baleti „Dama sa kamelijama“ „Palčica“ „Mare Nostrum“ „Katarina,bosanska kraljica“ itd. U pripremi je obnova baleta „Giselle“ slobodno mogu reći pravog bisera baletske umjetnosti .Premijera bi se trebala održati u prvoj polovini mjeseca decembra i pozivam Vaše čitateljke/oce da uživaju u ovoj nevjerovatnoj ljubavnoj drami.

Foto: Maja Topčagić

 

 

Amra Zulfikarpašić: Drugarstvo je zlatna žica

Kako ukratko predstaviti Amru Zulfikarpašić? Ženu osobitog lika poput nje, veoma teško. Ali ono što možemo izdvojiti jeste njezina zadivljujuća želja za životom i nepresušni optimizam.Ova uspješna dizajnerica i dobitnica Grand Prix-a “Collegium artisticum” za grafički dizajn pisma Bosančica samo za Kornerstar Magazine otkriva kako je to izgledalo njezino djetinjstvu, koliko joj je važna porodica, o majčinstvu, braku, Londonu, planovima i željama.
RAZGOVARAO: Adi Hodžić
 Dizajn je zanimljiv, kreativan ali stresan. Vezan je za rokove, naručioce koji traže novo, atraktivno, duhovito, što mora da radi, funkcionira, odnosno komunicira.
 
 1.Prije svega, recite nam kako je izgledalo Vaše djetinjstvo ovdje u Sarajevu?
Mislim da mi je moje djetinjstvo i odredilo karakter. Rodila sam se u centru grada gdje i danas živim. Nisam vidjela tramvaj, lift, kino i pozorište izložbe  prvi put u osamnaestoj godini kao većina mojih današnjih sugrađana. Veliki park i ulice grada su prostori koje me vežu za djetinjstvo i gdje sam se igrala i odrastala tako da ovaj grad volim i osjećam. Sarajevo je moja kuća i zato sam povrijeđena i ljuta kad vidim kako ga uništavaju i jeftino rasprodaju ruralani elementi. Oni zbog iskonske mržnje prema gradu i sitnih ličnih interesa vrše urbicid, nepopravljivo oskrnavljuju istorijske spomenika, značajne objekte parkove i ulice Sarajeva.  
 
2.Kakve emocije bude sjećanja na vlastitu porodicu, šta ste naslijedili od svojih roditelja?
 
Moji roditelji su bili gospoda i po porijeklu, obrazovanju i načinu života,  to sam od njih naslijedila i time se ponosim. U kući je uvijek vladalo lijepo raspoloženje jer su se roditelji do zadnjeg dana voljeli i poštovali. Znali su da uživaju u svojoj porodici pa su nam priređivali male koncerte na kojim je tata pjevao lagane sevdalinke a mama ga pratila na klaviru. Tada mi je ta muzika i sve to bilo dosadno a sada, sa vremenske distance izgleda mi čarobno. Kad vidim svoje unuke koje najradije svaka u svojoj sobi sjedi za kompjuterom svjesna sam da su vremena porodičnih idila daleko iza nas.
 
3.Ostavljate dojam vrlo organizirane osobe koja puno radi.Kako se opuštate?
 
Kad se premorim onda sjednem i potpuno se isključim iz svega. Ne treba mi puno vremena da se “rekuperam”, brzo se odmorim i krenem dalje. Inače volim se družiti, partijati ili što bi kod nas rekli dernečiti. Volim se šaliti i kako je kažem “budalasati”, imam svoje prijatelje koji su navikli na moju vrstu humora. Često izlazim u kafane i restorane, pozivam goste kući i kuham večere. Imam prijateljicu na otoku Palmižana kod Hvara gdje slikam a na selu kod Travnika kopam. Sadim organsko povrće. To mi je hobi.
 
4.Biste li bili sretniji da ste imali talent za nešto drugo a ne za dizajn?
 
Išla sam ja i u muzičku školu, pomalo sviram klavir i ako sam to podpuno zapustila, radije pjevam. Moja profesorica klavira  stalno je pregledala moj kapacitet pluća i nagovarala me da idem na pjevanje ali to nije bio moj izbor. Sada pjevam kad god imam priliku, najčešće uz kompjuter, karaoke za svoju dušu.
 
5.Sferu svog interesovanja ste proširili na slikarstvo, kako izgleda kada jedna dizajnerica slika?
 
Mislim da je to prirodno, odatle sam počela, tomu se i vraćam. Meni je Ismar Mujezinović predavao slikanje a Mersad Berber crtanje i danas su za mene veliki autoriteti bez obzira  sto smo presli u fazu prijateljstva. Ja sam privilegovana što sam imala takve učitelje. I danas od njih učim.
 
6.Je li i dizajn dobra terapija kao slikarstvo?
 
Dizajn je zanimljiv, kreativan ali stresan. Vezan je za rokove, naručioce koji traže novo, atraktivno, duhovito, što mora da radi, funkcionira, odnosno komunicira. Dizajneri su tragači, istraživači, inovatori i moraju da budu informisani, obrazovani, vispreni, duhoviti i brzi. Moraju da imaju prirodan dar i osjećaj za visoke estetske karakteristike.
 
7.Radili ste na projektu “Intimne relacije” sa kolegicama iz regiona koji nije realiziran.Zašto?
 
Nažalost zbog toga što nismo dobile materijalnu podršku. Pokušaćemo u narednom periodu.
 
8.Koliko su Vam u životu važni vaši prijatelji?
 
Imam običaj da citiram Ršumovića; drugarstvo je zlatna žica. Čovjek ne može da živi kvalitetno bez prijatalja. Kao i u ljubavi i u prijateljstvu mora da bude reciprociteta. Koliko siješ toliko žanješ. Ja se ne družim sa ljudima zbog bilo kakvog interesa zato su moja prijateljstva dugotrajna.
 
9.Kako gledate na majčinstvo?
 
Ja sam postala majka vrlo mlada tako da sam sa mojim sinom Emirom zajednno odrastala. On mi je bio i ostao uvijek na prvom mjestu, moja prva  misao kad počinje dan i moja jedina briga i jedina istinska sreća.
 
10.A na brak?
Moje iskustvo o braku je loše te se ne osjećam kompetentnom da objektivno o tome pričam.  Ja nisam u ljubavi pristajala na kompromise, praštala i žrtvovala se. Brak bez ljubavi je strašna tlapnja a ljubav je tako lomljiva.
U braku se sve strasti i ljubavi ugase. “Meni je uvijek bio najdraži početak”.
 
10.Negdje sam pročitao da ste u ljubavi osoba jake “force” ali kratkog daha.Znači li to da ste u životu veliki solist?
 
To me okarktetisao moj prijatelj koji me dobro poznavao jer sam se u mladosti brzo palila a još brže gasila. Nisam bolovala od ljubavne boli jer sam znala otići prije nego što neko i pomisli da me ostavi. Svako osjeća kad ljubav počne da blijedi ali se pravi da ne primjećuje i traži krivca a ustvari ljubav ne  može trajati do groba. Valjda se zbog toga nisam ponovo ni udala, da jesam, do sada bih se vec više puta razvela. Nisam solist ali ne prihvatam kompromise. 
 
11.Vaš sin koji danas živi u Zagrebu krenuo je vašim stopama.Koliko ste vi utjecali na njega da se bavi grafičkim dizajnom?
 
Nisam na njega vršila nikakv uticaj ali je prirodno kad živiš snekim kome je dizajn način života da taj način usvojiš i smatraš prirodnim odabirom. Negov polubrat je živio sa ocem koji je arhitekta pa je on postao arhitekta. Tako to često biva, ne uvijek.
 
12.Profesorica ste na Akademiji likovnih umjetnosti, koliko Vas rad sa studentima usrećuje?
 
Raduju me studentski uspjesi kojih ima zaista mnoogo, pogotovu ako sam ja tome pridonijela. To i jeste suština ovog zanimanja. Kontakti se nastavljaju i nakon završetka nastave kada postajemo kolege i profesionalno sarađujemo i izlažemo na izložbama.
 
13.Proputovali ste skoro cijeli svijet, kojem se mjestu u svijetu uvijek rado vraćate?
 
Moj grad je London i tamo se osjećamkao kod kuće. Bila sam preko četrdeset puta. Volim engleze. To je grad ljubaznih, duhovitih ljudi i velikih mogućnosti. Uvijek ću žaliti što mi nije to rodni grad. Gdje bi mi bio kraj?
 
14. I za kraj kada biste mogli dizajnirati kako će Vaš život izgledati  za pet godina, kakav bi bio?
 
Za pet godina biću u penziji. Najradije bih živjela u Londonu ali po svoj prilici ne gine mi lopata na selu. Mislim da cu napokon imati slobodnog vremena da slikam i da dovršim knjige koje sam počela pisati. Mogla bih pisati i u Londonu jer mi tamo živi sestra a  možda sretnem nekog zgodnog engleza. Nikad se ne zna, život je predamnom a za ljubav nikad nije kasno.

 

Foto: Ivan Hrkaš

Almasa Lazović: Uživam u svom životu i poslu

Ona je vrlo jednostavna osoba i čini se što je starija, sve je jednostavnija. Televizija daje jednu potpuno šaroliku sliku osobe koja vam se svakodnevno obraća putem malog ekrana, ali ona zaista živi ono što propagira. Almasa Lazović je osoba koja živi u sadašnjem trenutku i veoma joj je važno da svoj život maksimalno pojednostavni. Da dovoljno vremena posveti sebi i svom djetetu, a da pritom uživa u poslu koji radi već duže od dvadeset godina.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Dođe vrijeme u životu kad shvatiš da zaista živiš, mogu slobodno reći da uživam u svom životu i svom poslu. Vrlo je važan pogled kako na život, tako i na posao koji svakodnevno obavljate.

Je li novinarstvo bilo vaš prvi izbor?

Da, naravno, ali ja sam voditelj revijalnog programa, cijeli svoj život radim u redakciji programa ili u zabavnom programu. Dok sam radila na radiju, u periodu od 1993. do 1995., imala sam kratki susret s informativnim programom. Na moju sreću, u septembru ‘95. godine došla sam u zabavni program  Hayat TV-a i tu se zadržala do danas. U svojoj karijeri radila sam gotovo punu deceniju kao PR jedne vrlo uspješne regionalne kompanije. I to je na neki način odredilo moj put tako da sam mnogo naučila o marketingu i propagandi i sasvim sigurno bih u toj oblasti mogla zaraditi penziju kao i u novinarstvu.

Na televizijama je sve manje ljudi koji imaju kredibilitet i kojima gledaoci vjeruju, zašto je to tako?

Nisam baš saglasna s tom vašom konstatacijom. Ima još mnogo mojih kolega koji se godinama obraćaju gledateljima istim žarom i ulijevaju veliko povjerenje gledateljima. Iskreno, voljela bih da ima mnogo više mladih kolega koji bi nastavili rad jedne vrlo uspješne generacije kojoj pripadam. Ali, na moju veliku žalost, danas je deficit mladih televizijskih voditelja i veći dio programskog sadržaja još vode ljudi s dugogodišnjim televizijskim iskustvom. Ovo je vrlo težak posao, zahtijeva maksimalan angažman i svakodnevno napredovanje i educiranje. Također je važno da gledatelji prepoznaju vašu energiju, iskrenost, a da im pri tome programski ponudite sadržaj koji ih opušta i uveseljava. Nije to baš tako jednostavno i, da se razumijemo, kao i za svaki drugi posao, i za ovaj treba mnogo ljubavi i požrtvovanosti.

Smatrate li da bi i u zabavnim emisijama voditelji trebali biti vrsni profesionalci a ne samo lijepi?

U zabavnom programu i jesu vrsni profesionalci, i lijepi, naravno. Ne bih da komentiram druge televizijske sadržaje, ali recimo moj kolega Faruk Čaluk zaslužuje maksimalno povjerenje gledatelja i to već više decenija. Jedan je od najprofesionalnijih revijalnih, zabavnih voditelja, a pritom je vrlo šarmantan. Zabavni program je vrlo šarolik i daje vam mogućnost da kreirate potpuno drugačiju sliku, programsku, naravno. Ostavlja mogućnost da osim zanimljivog sadržaja ponudite i plejadu lijepih i zanimljivih ljudi koji se sadržajno uklapaju u takvu vrstu programa.

Možete li nam izdvojiti nekoga ko je u ovom trenutku nezamjenjiv kada je riječ o voditeljskom poslu?

Mogu izdvojiti nekoliko svojih kolega koje volim vidjeti u televizijskom programu, ali morate shvatiti jednu stvar, danas nema nezamjenjivih. Tehnologija tolikom brzinom napreduje da, ako radite korektno svoj posao, gledatelji će vas se sjećati i reći: Da, to je ona Almasa što je vodila „Top 12“ prije mnogo godina, ali danas je hiperprodukcija programa toliko napredovala da zaista morate imati biti prepoznatljivi da biste ostavili trag. Mislim da takav jak personality ima upravo moj kolega Faruk Čaluk. Također, postoje posebne osobe u informativnom programu koje i danas, nakon toliko godina, fasciniraju gledatelje, poput, recimo, g. Gorana Milića ili g. Senada Hadžifejzovića i, da ne nabrajam, ima ih mnogo, zaista.

Jeste li se u Vašoj profesionalnoj karijeri teško opraštali od uhodanih formata?

Naprotiv, uvijek sam voljela nove projekte i rado prihvatala nove profesionalane izazove. Istina, vežem se za projekte. Recimo, „Recept za dobar život“ radim već drugu sezonu i baš sam se vezala, ali sam svjesna da će doći vrijeme kada će ovaj projekt, možda, preuzeti neko drugi. Mada nije isključeno da jedan projekt vodite deceniju i više, ali svi se u jednom trenutku zasitimo i promjene su neminovne.

Koliko danas uspjevate sačuvati unutarnji mir s obzirom  da je rad na televiziji  veoma stresan ?

Vrlo jednostavno, vjerujte, toliko jednostavno jer dođe vrijeme u životu kad shvatiš da zaista živiš. Ja sada, s pune 44 godine života i gotovo 25 godina provedenih u medijima, mogu slobodno reći da uživam u svom životu i svom poslu. Vrlo je važan pogled kako na život, tako i na posao koji svakodnevno obavljate. Postoji divna rečenica u kojoj se potpuno pronalazim: „Nije život ono što se događa, već vaš pogled na ono što se događa.“ To je život. Kad to spoznate, vjerujte, postajte sretna i ispunjena osoba, bez nepotrebnog stresa.

Kako se najradije opuštate?

Ja sam vam žena u Vortexu i uvijek sam opuštena. Znam, zvuči vam malo čudno, ali vjerujte da je tako. Za sve koji ne znaju šta je to Vortex, evo prilike da saznate. Vortex je kolektivni izvor pozitivne energije, dom vašeg unutrašnjeg bića, svih snova, nadanja, želja i vaše savršene, ali potencijalne realnosti. Vortex je zakon privlačenja i daje vam osjećaj maksimalne opuštenosti, jer, definitivno, ljudi u Vortexu privlače kako zrače. Da ne zaboravim, prakticiram jogu, naravno, i tako se opuštam, što odsrca preporučujem svima.

 

Foto: Privatna arhiva

Pratite nas na FB page: 
Svidio vam se tekst?
Podijelite ga s prijateljima!

 

 

Damir Emrić: Balet mi je u krvi od malih nogu

Uspješni bh. baletski igrač Damir Emrić  samo se za Kornerstar Magazine prisjeća se mnogih destinacija u kojima je živio, otkrio nam kako izgleda jedan radni dan u životu profesionalnog plesača te ispričao veoma zanimljivu priču na koji način ga je balet izabrao.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

 Balet je izuzetno naporan, iziskuje fizičku spremnost, osjećaj za muziku, pokret i fleksibilnost. Prirodna građa svakog plesača je veoma bitna ne samo ljubav i  želja .

 1.Odrasli ste u Čapljini, živjeli u Berlinu, a sada živite u San Jose Californiji, kakve uspomene i impresije nosite iz ovih gradova?

Rodio sam se u Čapljini a živio u Počitelju skoro do završetka rata. Moje uspomene na ova dva grada mogao bih da podjelim na lijepe i neprijatne. Razlog ovome je rat, koji se desio na nasim prostorima a ja ga se dobro sjećam. Dolaskom u Berlin 1993 godine kao šestogodišnji dječak sa mnom su došle naravno i moje uspomene na ono sto sam volio a morao da napustim. Nakon pet godina provedenih u Berlinu kao ratne izbjeglice odlučili smo da idemo za Ameriku, konkretno u Kaliforniju. Kad smo napustili Evropu i došli na drugi kontinent, ponovo nešto novo u svakom pogledu ali kada sam ugledao plavo cisto nebo iako je to bio oktobar mjesec to me podsjetilo na moj Počitelj, Neretvu, zelenilo i plavo nebo.

2.Kako ste zavoljeli ples, konkretno balet?

 Moj otac je mog mlađeg brata i mene upisao na džudo sekciju u jednom sportskom centru gdje se treniralo jos dosta drugih sportova a prostorija do naše bila je za balet. Išao sam redovno na dzudo časove ali me uvjek nesto privlačila ta druga prostorija gdje su djeca učila neke druge pokrete koi su u meni budili više interesovanja nego džudo. Svaki dan po završetku mog treniranja ostajao sam da posmatram sa velikom pažnjom šta se dešava u prostoriji za balet. Učiteljica baleta je to primjetila i jednog dana mi prišla. Počela razgovor o tome kako je uočila moje interesovanje za balet. Pitala me da li sam ikad plesao, da li bi imao želju da plešem u grupi koju ona trenira. Zamolila me da sljedeći put donesem neku svoju omiljemu muziku i da nesto otplešem. Bio sam nestrpljiv ali i nervozan sta da otplešem kad nikad nisam plesao. Sljedeći put sam uz moju muziku počeo da plešem spontano prateći moj osjećaj te muzike. Od tog dana nisam prestajao da plešem.

3.Koliko je balet iziskuje čovjekovog napora, i na koji način se ti nosiš s njim?

 Balet je izuzetno naporan, iziskuje fizičku spremnost, osjećaj za muziku, pokret i fleksibilnost. Prirodna građa svakog plesača je veoma bitna ne samo ljubav i  želja .
Bitno je konstantno odrzavati kondiciju,fleksibilnost,slusati muziku,jednostavno receno Zivjeti s tim a ako se bavite profesionalno znaci i zivjeti od toga.
Mogu da kažem da se osjećam veoma sretan i zadovoljan jer ono sto izuzetno volim je moj posao. Ako slobodno vrijeme koristite kvalitetno, vodite računa o pravilnoj ishrani,dovoljno odmarate poslije napornih treninga sve se to podnosi puno lakše. 

4.Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
Ustajem obično oko 7:30 h. Spremanje i  doručak zavrsim do 8:30 u9:00 počinjem sam zagrijavanje do 9:30 i u to vrijeme pocinje cas zagrijavanja za sve plesače i traje do 11:00.

Od 11:00 do 1:30 uvjezbavanje za predstave koje su na repertoaru. Od 1:30 do 2:30 rucak. Poslije ručka ponovo probe do 5:30 I to je odprilike moj radni Dan.

5.Koliko Vam ples pomaže u otklanjanju stresa, napetosti, je li on uistinu ima dejstva da čovjeka na taj način oporavi?

 Treninzi baleta su jako naporni i komplikovani posebno u fazi priprema za predstave.
Prije podizanja zavjesa na pozornici prva pomisao i želja je otplesati kako je moguće bolje.
Tu je i odredjena doza treme naravno ali nista zabrinjavajuce jer cim zakoračiš na pozornicu to nestaje i u tom momentu postaješ dio umjetničkog djela kojeg treba dovesti do perfekcije. Po završetku predstave kad a se zavjese spuste veliko olaksanje. Poseban osjećaj je kada se zavjese ponovo podignu da pozdravite publiku i publika vas a pogotovo kad vidite da su ljudi na nogama i aplaudiraju bez prestanka to je najveca nagrada za svakog plesaca. Tad imate osjećaj da vam se sva utrosena energija ponovo vraća. 

6.Svi baletski igrači na akademijama imaju i časove glume, kako ste se vi snašli?

 Časovi glume na baletu su puno drugaciji nego na akademijama za glumu jer plesači sve dočaravaju pokretom bez govora. Kad imam ulogu gdje treba da se glumi ne predstavlja mi nikakvu poteškoću naprotiv uživam u tome.

 7.Koliko je znati glumiti bitno u baletu? 
Jako bitno zavisno na stil plesa da li je moderni ili klasični. Baletski plesač treba da bude kompletan kako bi mogao da prihvati ulogu koja mu se nudi.
8.Imate li još neka interesovanja pored baleta?

 Slušam muziku, čitam, izlazim sa prijateljima i na neki nacim pokusavam da nadoknadim vrijeme jer sam kao djecak sve slobodno vreijeme provodio u skoli i na baletu. Veoma mi je bitno i drago kada mogu moje slobodno vrijeme biti sa familijom jer smo jako vezani jedni za druge.

9.Koliko ste vezani za svoju zemlju porijekla, volite li doći u rodni grad?  

Jako sam vezan za svoju zemlju, bez obzira da sam je napustio kad mi je bilo 6 godina jer smo morali. U odnosu koliko dugo sam vremena proveo i živim van moje zemlje ostao sam za nju vezan jer su se moji roditelji trudili da ne zaboravim ni jezik a ni nase običaje.
10. Je li u budućnosti planirate s Vašim ansamblom doći i nastupiti u našoj zemlji?
 O tome razmišljam,  zelio bih da plešem u našem Sarajevskom pozorištu sa svojom koreografijom i užim krugom mojih prijatelja plesača ko zna možda i to se desi.
Foto: Francisco Preciado
Pratite nas na FB page: 
Svidio vam se tekst?
Podijelite ga s prijateljima!