Žena. Majka. Nana. Liječnica. Domaćica. I naposlijetku ono po čemu je svi najbolje znamo, književnica koja odiše dobrotom, plemenitošću i emocijom. Uz njezin prvi roman “Ruža” koji je uvršten u lektiru plakala je skoro svaka tinejdžerka i to sve zahvaljujući njezinim likovima. Razgovarati s njom bilo je usitinu pravo zadovoljstvo, još jedanput potvrdila se poznata teza da su veliki, istinski umjetnici najlakši za saradnju, kakva je i zasigurno naša sagovornica Nura Bazdulj-Hubijar. Njeni romani prevedeni su na više svjetskih jezika, a prema njezinim komadima pravljene pozorišne predstave. Dobitnica priznanja “Zlatni prsten s briljantom” za “Ženu godine” u oblasti umjetnosti samo za Kornerstar Magazine govori o novom romanu, facebooku, prijateljstvu, te za nju jedinom smislu u životu, majčinstvu.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

 Vaš roman “Sjećanje na plava brda” kojeg ste posvetili svojim virtuelnim prijateljima inspiriran je novim sredstvima komunikacije tačnije facebookom, odakle fascinacija tom društvenom mrežom?

Moje gledanje na facebook ne mogu baš imenovati fascinacijom. Uključila sam se iz čiste radoznalosti, da vlastitim iskustvom shvatim šta je to što sve više ljude vuče iz stvarnog u virtualni svijet. Jedino što sam do sada zaključila je da su oba na trenutke lijepa, na trenutke surova sa svim onim nijansama između. Odjako velikog broja tkz prijatelja  neki od su mi zbilja postali dragi, bitni čak. U svakom slučaju to je posve novo iskustvo. Do sada lijepo.

 Paradoksalno, koliko ta društvena mreža danas uopšte ima društvenosti u sebi?

 Zapravo su paradoksi svuda oko nas. Koliko ima društvenosti na mreži? Odgovorila bih pitanjem: Koliko je ima u stvarnom životu? Rekla bih, nedopustivo malo. Mi smo se nekako počeli udaljavati, otuđivati i prije pojave fb. Ljudi se zatvaraju u sebe, u neki začarani krug koji se zatvara poput prstena. Mislim da je i virualna komunikacija bolja od nikakve. Opasno je ostati sam sa sobom. A opet, porazno je da znate gdje je tog časa neko od vaših “prijatelja” a da ne znate da neko u stanu do vas boluje ili je gladan. Lice i naličje, kao i sve u životu.

U knjizi naime govorite o dva prijatelja koje nakon 17 godina ponovo spaja facebook, iz kojih se razloga njih dvojica ne potraže ranije?

 Roman je čista fikcija ali je sasvim sigurno tačno da su se mnogi “pogubljeni” ponovo našli upravo na taj način. Usput, jako volim taj roman. Upravo ga čitam, prvi put kao knjigu.U romanu stoji da je Davud na različite načine pokušavao naći prijatelja, nije mu pošlo za rukom. I kad je već odustao, dobije poruku od njega jer ga je našao upravo zahvaljujući fb. Vjerovatno nema niti jednog korisnika fb da nije imao slično iskustvo.

Prema Vašem mišljenju šta je najvažnije za jedno prijateljstvo i ko su vaši najbolji prijatelji?

 U temelju prijateljstva, kao i ljubavi, za mene moraju biti povjerenje i poštovanje. Čovjek može imati mnogo poznanika, jako dragih i manje dragih, prijatelja malo. Ja dugi niz godina imam  jednu prijateljicu. Prijateljstvo je za mene nešto dragocjeno, gotovo sveto. Vrlo je slično ljubavi. U trenu nikne ali trebaju proći godine da se učvrsti, ojača. I treba se njegovati, kao i sve živo.

Jeste li oduvijek znali da ćete postati književnica?

Nisam. Nikad nisam pred sebe postavljala ciljeve, nikad pravila planove. Sve je išlo posve spontano, čini mi se čak mimo moje volje. U mladosti je negdje u meni magleno stajalo opredjeljenje da se ni za koga ne vezujem, ne osnivam porodicu, da život posvetim nauci. Karte koje su mi dodijeljene su odlučile drugačije. Srećom. Pri tom isključivo mislim na materinstvo koje je zapravo pravi i možda jedini smisao života.

 Kako ste počeli objavljivati knjige?

Slučajno, mada sam nešto zapisivala još u klupi osnovne škole. Vrlo često žalim što sam “upala” u vodu. Ne žalim što sam pisala, to je ljekovito, svaki bi čovjek trebao zapisivati neka svoja osjećanja osobito u teškim situacijama koje niko živ ne može izbjeći. Ne sedimentirati u sebi, ne pričati drugom, pričati samome sebi. Pročitati, proći kroz to kao kroz katarzu i zapaliti. Žalim što sam počela objavljivati, što to još uvijek radim. Vremenom postanete ovisnik, rob, a nije dobro, nije ni lijepo robovati. S druge strane, odveć se “otkrijete”. Izvjesno je da svaki pisac ponajviše samog sebe ispisuje. Ja mnogo više volim enigme od “zidnih novina”. A pisati i biti enigme je nemoguća misija.

 Nakon što ste završili studij medicine selite se u Travnik u kojem i danas boravite, zašto niste ostali u Sarajevu?

Razlog je sasvim prozaičan. U Sarajevu gdje sam živjela od treće godine života nisam mogla dobiti posao. Dobili su ga neki koji su došli iz kojekakvih kasaba/ica mada su bili lošiji studenti i imali manji potencijal. Možda je do mene, nikad i nikom nisam željela podilaziti, nikoga moliti.

 Nemoguće je ne spomenuti vašu najprodavaniju knjigu “Ruža” uz koju je skoro svaka tinejdžerka plakala i to sve zbog vaših likova kako se osjećate zbog toga?

 To je moj prvi roman. Ruža je fenomen, jedno čudo. Objavljena je prije 21 godinu u tadašnjem Masleši a interes ne jenjava. Ne samo kod teen generacije, čak i mnogo odraslih je čita. Dosta ljudi mi je kazalo da im je taj roman bio dragocjen u odgajanju njihove djece. A to što je mnogi zovu bosanski “Mali princ” je najljepše.

Koliko ste integrirali sebe u likove svojih romana?

 Integrirala sam sebe u mnoge likove a ponajviše u lik Azre (Ljubav je sihirbaz, babo) gdje je sve izuzev godina starosti i ljubavi prema Akiju čista istina. Doslovno je opisan moj predosjećaj da će mi se majci nešto loše desiti, njena pogibija, odnos prema rahmetli ocu, ratna zbivanja, sve… I ta knjiga je pravi fenomen, malo ljudi zna da to nije fikcija, a opet svi nekako osjećaju koliko je cijela priča bolno iskrena, kao da nije pisana, kao da se iz bolne duše točila…

Minja se iznenada razboljeva i odlazi u bolnicu, mjesto koje u romanu predstavljate kao svijet u kome se živi i pomaže ljudima, koliko Vam je lično iskustvo pomoglo u pisanju s obzirom da ste po profesiji liječnica?

 U mojim knjigama bolesti i bolnica se sreću na više mjesta. To je ipak teren na kome se najbolje snalazim. Jako volim profesiju ljekara, prelijepo je to raditi ako se radi časno. A ja sam taj posao uistinu radila i savjesno i časno. 

U vašim romanima na negativne likove ne možemo naići,da li time namjerno želite uljepšati stvarnost?

Ma ne pokušavam ja ništa uljepšavati. Naprosto, volim ljude i vjerujem im više nego bih možda trebala, smjela. Jedna meni bliska i draga osoba mi je kazala da ne shvaća kako su meni svi ljudi dobri dok se ne pokaže suprotno, da je pametnije i bolje i korisnije i lakše ići s premisom – svi su loši dok se ne pokaže suprotno. Pokušavala sam namjerno “praviti”negativan lik i ide to neko vrijeme… A onda mi bude čisto žao pa ga počnem prati i perem ga, perem, dok ne postane ne samo pozitivan, i više od toga.

Na koji način ste u životu uspjeli uskladiti obaveze prema porodici i karijeri?

 Nikad nisam o tome razmišljala. Znam da mi nije bilo teško. Nekako se sklopilo da sam bila dobro dijete, dobar đak i student, uspješan ljekar, majka, žena, nana, domaćica koja sve sama radi, pomalo šije, veze, plete, slika i uz to piše. Bez skrkleta, s ljubavlju. Ključno je – raditi s ljubavlju.

Vaš sin je također pisac i kolumnista, koliko ste bili oduševljeni njegovom odlukom da krene vašim stopama?

 Moju sam djecu tretirala kao sebi ravne još iz vremena kada su išla u obdanište. Nisam uticala ni na jednu njhovu životnu odluku, izbor škole, fakulteta, posla kojim će se baviti,izbor prijatelja, hobija, partnera.Prihvatam i poštujem svaku odluku moje djece, za mene je to najzdraviji odnos između roditelja i djece.

Negdje sam pročitao kako ste izjavili da je neuporedivo bolji od Vas?

 Uvijek govorim ono što mislim. Kod mene nema špekulacija. A kad bih sad kazala šta mislim o mome sinu, ko bi i vjerovao da sam objektivna? I koliko bilo ko može biti objektivan ma koliko pokušavao napraviti otklon?

 I za kraj šta biste poručili mladim autorima, kako da ne izgube vjeru u to što rade?

 Iskustva se ne mogu prenositi, nasreću. Život bi bio možda lakši ali bez sumnje nepodnošljivo dosadan. Svaki čovjek prije svega mora sebe voljeti i poštovati i vjerovati u ono što radi. I sanjati svoj san. I voljeti druge ljude.

Foto: Privatna arhiva