Talentirana Amela Frljučkić samo za KORNERSTAR MAGAZINE otkriva kako se zainteresovala za muziku, kako joj je harmonika došla u ruke, o predrasudama prema ženama, te na koji način se najbolje opušta.
1. Kako si se zainteresovala za muziku?
Moji roditelji Ferid i Mirsada su veliki ljubitelji muzike, iako po struci nisu muzičari. Neka od najranijih životnih sjećanja su vezana za porodična druženja koja su obavezno proticala uz muziku. Pored toga, moja starija sestra Mersiha je svirala klavir, tako da sam ja prateći njene stope upisala nižu muzičku školu i jako brzo odlučila da će muzika biti moj životni poziv.
- Zašto baš harmonika?
Volim reći da mi je harmonika sudbinski predodređena. Iako sam pri upisu u nižu muzičku školu željela svirati neki drugi instrument, po završetku prijemnog ispita bila sam primljena na odsjek za harmoniku. Iako mi se harmonika kao devetogodišnjakinji činila kao loš izbor koji ne ide uz mene sada znam da se sudbina pobrinula da sviram najdivniji instrument.
- U našoj kulturi dugo je neobično bilo vidjeti ženu koja svira harmoniku, kako si se nosila ti sa tim predrasudama?
Generalno u životu se ne osvrćem na predrasude i trudim se da ih nemam ni prema kome ni prema čemu. Kada kažem čime se bavim uglavnom na prvu nastupi veliko iznenađenje, pogotovo što zbog moje fizičke konstitucije se na prvu doima kao da ne mogu ni podići, a kamoli svirati instrument. Ipak, najdraže mi je kada neko ima priliku uživo prisustvovati nekom mom koncertu i vidjeti kako to ustvari izgleda. Trudim se biti dobra ambasadorica harmonike. Smatram da žene trebaju biti veoma aktivne na svim društvenim, naučnim i umjetničkim poljima. Vrijeme u kojem su žene sjedile kući jer se nisu mogle izboriti sa predrasudama je prošlo.
- Za nekoliko dana imaš svoj prvi solistički koncert u Ljubljani, koliko si uzbuđena?
Iako sviram harmoniku 14 godina i iza mene je veliki broj koncerata, svaki novi koncert je poseban doživljaj. Uvijek osjećam odgovornost i poštovanje prema publici. Koncertu u Ljubljani se veoma radujem , a na programu će se naći veoma interesantna i zahtijevna djela koja sam pripremala uz pomoć sjajnih profesora. Jedva čekam razmjenu energije koja se dešava u toku koncerta i koja se nikako ne može opisati riječima.
- Studirala si u Sarajevu, Ljubljani i Trstu koje su razlike u pristupu?
Teško je napraviti komparaciju obzirom su mentaliteti ljudi u sve tri države veoma različiti. Kod instrumentalnog odsjeka je najbitnije kakav pristup ima profesor glavnog predmeta, u mom slučaju harmonike. Na sve tri akademije sam imala sreću da radim sa odličnim profesorima, a obzirom da su i umjetnici svaki pristup je jedinstven.
- Kako se najradije opuštaš? Družeći se sa porodicom i prijateljima.
- Šta bi poručila mladima koji žele poći tvojim putem? Ono što često govorim sebi: Da grade svoj, jedinstven put, da teže biti ostvareni na svim poljima, da budu svjesni sebe, svojih kapaciteta i ograničenja i da budu dobri i iskreni prijatelji!
