Svaka beba još u stomaku a poslije i prvih minuta svog života nema ni naciju, ime, niti pripada ijednoj grupi, osim one najvažnije grupe života koja slavi što je na svijet došao još jedan građanin svijeta.
U tom nevinom bijelom ruhu gdje babice vagaju i brišu nježnim peškirom, to čedo dobija prvi put i svoj identitet, a u čistim sićušnim dlanovima počiva beskrajna sloboda dok crtice urezane na dlanu podsjećaju na granice koje život nameće. Dlan se čini poput nacrtane zemaljske kugle. Sija i opominje. I cijeli život će ga taj isti dlan opominjati, kako bude rastao granice će se širiti. Svaka nova godina možda će donijeti po jednu novu i užu granicu zabrane. Kako se boriti protiv tog pritiska?
Samo je jedan način. Osluškivati svoje srce. Eh, onda se granice brišu, onda taj sada već veliki čovjek može da osjeti beskraj, i da sa svojim umom zapleše u ritmu, i osjeti istinsku slobodu.

Slušajući svoje srce i granice na dlanu postaju manje, te počinju da se rukuju s drugim dlanovima koji jesu drugačiji, možda i druge boje kože, ali u stisku ruke prave rapsodiju boje za kojom današnji svijet vapi gušeći se u crnilu i sivilu svakodnevnih ratova i podjela. Slušajući muziku srca ti nevini dlanovi će pomoći i onome ko ne zaslužuje pomoć, zagrlit će ramena koja su možda opkoljena mržnjom, udjelit će neku paru nesretnom prosjaku, pomazit će napuštenog psa, ili će pomilovati nekog zlog čovjeka što bijesno odbija dodire,  

U tim krhkim dječijim dlanovima krije se tajna slobode, zato učite od tih malih velikih ljudi. Ali prije toga sadite u srcu dobročinstvo, kako bi sa otvorenog dlana svi oko vas ubrali cvjetove slobode.

Izvor: https://adi.art.blog/