One su četiri obrazovane djevojke koje su uprkos svom znanju, fakultetima bile primorane napustiti našu zemlju. Danas ne žale na tom iskustvu jer ih je taj mali pad u rodnoj zemlji natjerao na let i to onaj na krilima snova. Upoznajte ih.

PRIPREMIO: Adi Hodžić

Iz malog Prijedora na obali Sane mladu Jelenu Zgonjanin odvela je zelja za poslom iz snova. Nesigurna u mogucnost tako velike promjene u jednom prosjecnom,svakidasnjem zivotu, mjesec dana nakon intervjua, dobila je kartu u jednom pravcu za Dubai.

“Nije bilo jednostavno spakovati citav zivot u dva kofera i krenuti u nepoznato ali danas mogu,sa sigurnoscu reci da je to najbolja odluka koju jedna mlada osoba moze donijeti. Vrata koja su nam otvorena nakon prvog leta nose jednu bajku koja sa svakom novom destinacijom pise i nove stranice. Nemoguce je u tim stranicama izdvojiti jednu destinaciju o kojoj bih pisala,jer kako reci da sam odusevljena obalama Mauritiusa i Seychella,a ne spomenuti osjecaj kada sam stala na Kineski zid, zaronila u vode Phuketa na Thailandu,stala ispred Ajfelovog tornja, prosetala mostovima Venecije, ili nakon sto sam provela dan hraneci zirafe na safariju u Africi.”- rekla je Jelena.

Sa diplomom završenog Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, lutajući od posla do posla u nažalost neperspektivnoj i nestabilnoj Bosni, Sabinu Mehić sudbina je odnijela iz male sredine kao što je Doboj Istok u  grad čuda Dubai gdje joj je pruženo sve što je ikada mogla i zamisliti.

“Mnogo ogorčenosti na sistem u Bosni i Hercegovini, natjeralo me da se prijavim za posao stjuardese u Emirates što danas kad se osvrnem mogu reći da mi je jedna od najpametnijih odluka u životu.Osjećaji sreće, panike, straha kada sam primila poziv da sam dobila posao pa sve do odlaska u Dubai su me pratili u stopu. Pored glamura koji posao stjuardese pruža, postoji i druga strana koja zahtjeva maksimalnu fizičku i psihičku izdržljivost ali ako posjedujete avanturistički duh i većinu situacija sagladavate sa pozitivne strane, onda je zadovoljstvo neminovno. Izdvojila bih možda toplinu Afrike koja se tako lako čovjeku uvuče pod kožu na prvi miris, na prvi pogled, na prvi zvuk. Nije važna destinacija, nego toplina i energija ljudi ovog kontinenta i njihova nasmijana i spokojna lica. Iskustvo svih kontrasta i egzotike Afrike čine ovaj kontinent broj jedan u mom srcu.”- priča nam Sabina.

 

Iz rodnog grada Goražda, preko Sarajeva gdje je magistrrala na Prirodno – matematičkom fakultetu Edna Terović došla je u Dubai da ostvari svoje snove.  Samo apliciranje i intervjui su brzo prošli i prije nego što je postala svijesna našla se na aerodromu sa spakovanim koferima.

“Posao stjuardese u kompaniji Emirates mi je već nekoliko godina izgledao izuzetno privlačno, te sam nakon određenih istraživanja odlučila da se prijavim. Taj dan će mi zauvijek ostati upamćen kao jako stresan ali u isto vrijeme i dan kada sam počela jedno prelijepo prijateljstvo. Sada, nakon godinu dana, sa sigurnošću mogu reći da je Dubai od ove četiri djevojke iz male nam Bosne napravio porodicu. Nakon povratka iz bajkovite Moskve sam rekla: „Ovo mi je najdraža destinacija!“ Međutim, ubrzo sam otišla u Singapore gdje sam se nanovo zadivila, nakon toga Južna Afrika u koju sam se zaljubila. Prije par dana sam se vratila iz Vietnama koji me apsolutno oduševio. Uskoro letim za Bali i Phuket i jako sam uzbuđena. Za kraj želim naglasiti da kako mi se karta Svijeta obogaćuje novim zastavicama, a ja sve više osjećam kako je ovo bila najbolja životna odluka.” ispričala nam je Terović.”

Elma Ahmić iz Konjica prvi put je napustila kuću kada se preselila u Sarajevo da studira misleći da je to najdalje sto će ikada otici od kuce. Za posao se prijavila slučajno, čisto iz znatiželje i kako je prolazila krugove eliminacije shvatila je da postoje izgledne šanse i da ga dobije što se na kraju ispostavilo tačnim.

“Dan kad sam dobila golden call je bio gorko sladak, cinjenica da sam uspjela, da dobivam neopisivu sansu da promjenim svoj zivot i da se bavim necim tako zanimljivim , sto cu da putujem po svijetu i da budem placena za to. A sa druge strane odlazite od kuce, ostavljate sve svoje, sve sto volite i poznajete. Iskreno u ovom poslu mi vjerovatno to ponekada i najteze pada, nisu to ludi sati ili mjenjanje vremenskih zona i taj slavni jetlag vec cinjenica da sam odvojena od svojih najmilijih, roditelja i seke i najblizih prijatelja. Ja sam zahvalna jer i ovdje u Dubaiju imam svoje cure, svoju malenu porodicu, osobe s kojima sam se neopisivo brzo i lako zblizila. Prosto je nemoguce da odaberem jednu lokaciju koja mi je omiljena, iskreno da kazem ne znam ni kako da suzim izbor na top pet. Medju njima je definitivno Kineski zid koji me ostavio bez daha.  I za kraj, ponekad je dovoljno biti samo malo hrabar i skociti u nesto novo i nepoznato i pruzit ce vam se sanse kakve niste ni sanjali. I ako nista definitivno cete jednog dana  imati super price za svoju djecu kad odrastu.” zaključila je Elma.

 

FOTO: Privatna arhiva

Ibrahim Huskić bavi se kuhanjem još od srednje škole izmišljajući svoje recepte i kopirajući kuhare sa TV-a. Kad je krenuo na fakultet, rijetko kad se hranio u menzi, znao je sebi skuhati sve što je htio i uvijek je birao domaće namirnice. Krajem fakulteta se okrenuo biljnoj, veganskoj prehrani i tek tad postaje kreativan u kuhinji.
Hrana koju je pravio samo od prirodnih sastojaka, imala je najbolji okus, teksturu i to neko zadovoljstvo kad nešto što mu je nekad bilo nezamislivo, ispadne izvanredno.  Izazov mu je razbiti predradsude oko biljne prehrane i pomoći ljudima da smršave, postignu bolje rezultate u sportu i da budu puno zdraviji.

1.Kako izgleda kreirati i voditi jedan gastro blog, te kada ste ga pokrenuli?

Gastro blog sam pokrenuo jer sa želio pokazati ljudima drukčiji način prehrane, razbiti neke predrasude o veganskoj prehrani. Od tad je prošlo nešto više od godinu dana, kad svaki put kad sam imao vremena da sve skuham, uslikam i napišem recept, rado sam to činio. Međutim kako mi je to hobi, neke bitnije stvari su često bile na putu pa sam blog malo zapostavio. Pretpostavljam da većina blogera u BiH to radi nakon što sve ostalo obavi, tako da se divim ljudima koji sve to stignu i imaju super rezultate. Da bi bili uspješan bloger, trebali bi se stvarno posvetiti tome, kreirati sadržaj koji će privući ciljnu skupinu ljudi, a zainteresirati sve ostale.
2. Koje namirnice su ti najdraže?

Najdraže su mi domaće, svježe namirnice, pogotovo one koje imam sa svog sela. Sad se davim domaćim krompirima moje bake, koji nisu špricani pesticidima. Imaju tako dobar okus i miris, da jedino što stavim od začina na njih su ružmarin i crvena paprika, i to u tako malim količina jer već imaju intenzivan okus i miris. Samo ih narežem na ploške, stavim na papir za pečenje i začinim. Odlična baza za obrok budu, uz domaći kupus i grah, odlično, zimsko, zasitno. Pored toga, kroz čitavu godinu volim jesti sezonsko voće, omiljeno mi je tropsko, ali kako kod nas nema pravog tropskog voća, budem sretan sa slatkim voćem sa sela. Često kombiniram slatko i slano, recimo curry sa slanutkom i breskvama, salate sa jabukama, svježim špinatom i umakom od kikirikija. Volim i fermentirane proizvode, recimo miso, tempeh, kombuchu.

3.Šta ti je favorit od hrane u hladnim zimskim danima?

U zimskim danima najviše jedem čorbice, sarme, kupus kiseli itd. Većina nas zimi jede malo “jaču” hranu, tako ja zimi jednom sedmično pravim sarmu, umjesto mesa stavim mljevenu soju i sjemenke suncokreta. Većina ljudi ne može primjetiti razliku između klasične i veganske sarme, čak im moja bude bolja. Naravno, trik je u tome da sarmu serviram drugi dan, kad se malo stisne i poveže. Volim jesti i krompirušu sa heljdinim jufkama i vrhnjem od indijskih oraha, bude super isto. Zimi također potrošim sve šumsko voće što sam po ljeti zaleđivao, tako i sa šumskim gljivama koje sam pobrao.

ČIPS OD KELJA

S vama ću podijeliti jedan jednostavan recept. Za čips od kelja ste sigurno nekad čuli, ali vam je vjerovatno bilo nezamislivo. Način na koji se pravi je prejednostavan, a ja ću vam dati osnovnu verziju.
Sve što vam treba je kelj (najbolje listasti, ali može i klasični), opran, posušen i maslinovo ulje. Sa svakog lista ćemo ukloniti stabljiku u sredini i narezati na komade po veličini slične čipsu od krompira. Uzmite dvije kašike maslinovog ulja, pomješajte u zdjelici sa malo sušenog češnjaka u prahu, crenog bibera, čilija. Nakon toga umasirajte ulje u komadiće kelja. Bitno je da su samo namazani, ne umočeni, jer ulje ne smije kapati sa listova.
Listiće stavite na papir za pečenje, po želji posolite, zatim u pećnicu, prethodno zagrijanu na 120-140 stepeni na 15tak minuta. Cilj je da se čips skroz osuši, ali da ne izgori – jer promijeni okus. Tako da temperatura i vrijeme mogu ovisiti o vašoj pećnici. Ja ga poslužujem odmah, sa tahini sosom ili sojinim jogurtom sa koromačom i limunom. Odlična alternativa za kupovni čips, za one duge zimske noći i maratone serija i filmova.

Priprema 5min
Vrijeme kuhanja 15min
Ukupno 20min

Listovi kelja
Maslinovo ulje: 2 kašike

Začini
Sol, biber, čili, češnjak u prahu.

U životu Nihada Softića pisanje je nastalo kao posljedica ili bolje reći kao njegova borba protiv teške traume i duboke depresije. Upravo ta unutrašnja borba sa samim sobom je njegov duhovni preporod kojeg iskorištava sa već urođenom željom za pobjeđivanjem kao i velikom inspiracijom da materijalizuje ono što se duboko u njemu nalazilo u obliku kratke i duge proze, poezije i pjesama. Nakon pet godina pisanja 2013. izdaje prvu knjigu „Pola čovjek, pola Bog“, sa podnaslovima „Početak svega“. Druga knjiga „Tajna svega“ i treća knjiga „Moje razmišljanje“ iako su završene još uvijek nisu objavljenje, jer kako kaže autor – Nije još uvijek vrijeme da ugledaju svijetlost dana. 

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Kriza identiteta je osnovni problem. Nažalost, ljudi danas ne znaju ko su, gdje su krenuli i kada bi trebali stići tamo gdje su se zaputili. Ljudi se boje pokušati. Zašto? Zato što ne znaju da je život prekratak da bi bio razuman. Ne znaju da je odgovor u njihovom srcu.

1. Prije nekoliko godina kao director velike kompanije doživjeli ste jedan pad u karijeri i izgubili sve, koliko je taj pad bio ustvari novi početak za Vas?

Kao što to obično i biva, jedna se vrata moraju zatvoriti da bi se druga otvorila. U tim trenucima, neposredno nakon poslovnog neuspjeha mislio sam da ne postoji niti jedan razlog više za daljnom borbom, želio sam umrijeti. Danas, iz ove perspektive ja odlično znam da je to iskustvo najbolje što mi se moglo desiti za života. Nešto je moralo umrijeti da bi se nešto drugo rodilo. Rodio sam se drugi ja, samo ovaj put svijesniji.

2.Šta Vas je pad naučio?

Bogastvo dolazi i odlazi, što mu i jeste primarna uloga, međutim, samopuzdanje i vjera u sebe je nešto što nikada nesmije napustiti čovjeka. Čovjek nije samo tijelo, nego tijelo i duh. U mom slučaju, duša je upravo najvrijednija komponenta koju sam kasnije sve više slušao, razvijao i njegovao. Upravo tamo pronašao sam pravog sebe. Iskrenog.

3.Borili ste se s depresijom i anksioznošću, na koji način ste našli ključ da se otrgnete takvom stanju i otvorite nova vrata uspjeha?

Imao sam sreće. Umjesto svih poroka ovog svijeta, utjehu sam našao u čitanju i pisanju. To mi je dalo mogućnost da zaposlim svoj um, te da odbacim crne misli koje su me tada proganjale. Tako, jednog jako depresivnog dana uzeo sam svoj mobilni telefon želeći da opišem vlastite emocije koje su me izjedale, da ih razotkrijem i pogledam u oči. Želio sam ih iznjeti na vidjelo, ujedno priznavajući ih ali i prihvatiti onakve kakve i jesu. Upravo, tu je počelo sve najbolje za mene. Sada to znam, kao i što znam da je jedan od prijekih ljekova protiv depresije – Prihvatiti sve ono što jeste.

4.Ljudi kada dožive životna iskušenja krenu da se bude duhovno, je li tako bilo i u vašem slučaju?

Mišljenja sam da bez životne drame nema jakog karaktera. Ja sam letio da bi pao. Pao sam da bi ponovo poletio.

5.Na tom putu se rodila i vaša prva knjiga “Pola čovjek, pola Bog”?

Knjiga Pola čovjek, pola Bog je za sve putnike namjernike i nenamjernike, putnike početnike, putnike na putu ka duhovnom buđenju i prosvjetljenju. Početak puta je uvijek ovom mjestu i ovom trenutku. To je sada. Sada je dimenzija, suprotna od onog što je bilo i onog što će biti. Potreba je to. Potrebno je da shvatimo ko smo mi, upravo sada, bez uplitanja prošlosti i budućnosti. Ono što ostane, to je naša suština. Suština je Božji dar u čovjeku. To je biser kojeg je potrebno pokazati drugima na uvid. Potrebno ga je iznijeti na svjetlost dana i pokazati njegovu ljepotu. Taj biser. Ta ljepota. Oličenje su izražaja samog čovjeka. Upravo o tome piše ova prva knjiga. O traženju i pronalaženju sebe. To je samoostvarivanje sebstva. To je prosvjetljenje.

6.Izučavate i praktikujete pozitivnu psihologiju i Life Coaching metodologije, recite nam nešto više o tome?

Jako puno vremena provodim sa ljudima koji žele razgovor ili savjet po određenom životnom pitanju. Life coaching je dio mene, jer ja nisam ništa drugo do ogledalo ljudima, čovjek od povjerenja koji ima samo jedan zadatak, da sasluša. Ljudi mene koriste da bi sebe čuli. Nevjerovatno, ali uvijek pronađu traženi odgovor. To je pozitivna psihologija, dati ljudima mogućnost da sami pronađu odgovor.

7.Puno je ljudi na ulici i tržnim centrima koji se ne smiju, sijaju negativnu energiju, prema Vašem mišljenju zašto je to tako?

Materijalni svijet je zabluda. Hedonizam i uživanje u stvarima je dovelo ljude do ovisnosti od kupovine konzumiranja alkohola, tableta, narkotika i mnogo čega drugoga, čineći ih tako prividno i kratkotrajno sretnim. Ljudi odgovor traže vani, međutim, odgovor je isključivo u njima. Kako to znam? Znam, jer imao sam sve što se poželiti može ali nisam imao ono najbitnije – Nisam imao unutrašnje zadovoljstvo. Nisam bio sretan.

8.Šta je danas vaš najveći luksuz?

Danas, moj najveći luksuz je jutarnja kafa sa samim sobom. Stavim svoje slušalice u uši, pojačam muziku do kraja, posmatram ljude oko sebe i pišem. Pišem o svemu što mi zaokupi pažnju. U tim trenucima živim život punim plućima, svijestan svoje sreće svakim atomom svoga bića. To je moj zen. Tada ja živim u sada, niti u prošlosti niti u budućnosti nego u sada. To je momentum, trenutak dana kada pronalazim inspiraciju za razvijanjem onog zbog čega ja i živim. Ja znam šta je moja svrha života. Nisam siguran da li ću je uspjeti i ostvariti , ali zasigurno znam da ću barem pokušati.

 9. I za kraj, kakva je vaša percepcija, koliko ljudi na ovim prostorima znaju ko su i šta žele?

Kriza identiteta je osnovni problem. Nažalost, ljudi danas ne znaju ko su, gdje su krenuli i kada bi trebali stići tamo gdje su se zaputili. Ljudi se boje pokušati. Zašto? Zato što ne znaju da je život prekratak da bi bio razuman. Ne znaju da je odgovor u njihovom srcu.

Putnik, poliglota, teniser i teniski sudija, magistar ekonomije sve je to  Robert Dacešin.  Neki ga znaju i kao blogera s obzirom na to da je u martu 2015. pokrenuo sajt RIO priče sa putovanja ili po Travel mapping interaktivnoj igri za obilazak gradova. Ovaj interesantni mladić iz Banja Luke sve stvari radi iz velike ljubavi i na njih je veoma ponosan.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Mislim da ako su ljudi dovoljno stručni i ako naporno rade na ostvarivanju svojih ciljeva, da će naći svoje mjesto bilo gdje na svijetu.

“Dosad sam postjetio 36 zemalja i teško je reći koja mu najviše dopada jer svaka nova donosi nešto drugačije. Recimo, Maroko i Katar su sigurno najegzotičnija mjesta gdje sam bio, ali u njima ne bih živio. Portugal i Grčka me posebno oduševljavaju, a Sicilija je možda mjesto koje mi je u zadnje vrijeme najviše priraslo srcu.” kaže Dacešin.

Putovanja su njegova pasija.

“Najduže vremena sam proveo u Bratislavi studirajući na master programu na Ekonomskom Univerzitetu tamo, kao i u Valensiji preko jedne stipendije za učenje stranih jezika i ova dva grada poznajem kao svoj džep. Što više putujem, sve je više utisaka, ljudi, emocija i svako mjesto je posebno na svoj način.” zaključuje Robert.

Ovaj entuzijastični globtroter  godišnje posjeti i do pet novih zemlja,

“U toku godine obično posjetim barem 4-5 novih zemalja, i to su uvijek “low cost” putovanja,  jer drugačije i ne bih mogao da putujem. Banalan primjer – letio sam prošle godine u Maroko, povratni let je bio 60-70 eura, a svako ko čuje za Maroko razmišlja da su u pitanju ogromne cifre. Prije nekoliko dana sam kupio kartu za Gruziju, gdje me je povratni let izašao 86 evra. Isto tako, obično putujem preko jednog sajta koji se zove Couchsurfing gdje ljudi nude drugim ljudima besplatan smještaj.” kazao je.

Dugo vremena se bavio tenisom ali i teniskim suđenjem.

“Kada govorim o tenisu, polako smanjujem priču sa tim, jer je uz standardan posao od 8-16 koji imam, jako teško dosta suditi, a zarade koje se ostvaruju i nisu velike kao što neki ljufi možda misle i teško je živjeti od toga. Mislim da sam previše vremena i truda uložio u faks i u polje marketinga kojim se sada bavim, da bih radio nešto sasvim drugo. Sa druge strane, suđenje mi je pružilo toliko toga, posjetio sam ogroman broj zemalja, sudio Nadalu, Mareju, Berdihu, Fereru, Del Potru. vidio kako taj svijet izgleda iz prvog lica i upoznao mnogo divnih ljudi kroz to.” dodao je.

Svjedoci smo da mlade osobe sve više napuštaju našu zemlju, on ne razmišlja o tome.

“Iako ljudi u BiH uglavnom razmišljaju o odlasku i životu negdje tamo preko bare, ja trenutno ne razmišljam o tome. Tačno je da živimo u sistemu koji ima milion mana, ali i uz sve to i ovdje ima prostora za rad. Ljudi jednostavno čuju  priče drugih ljudi i misle da će se sve riješiti odlaskom u tu neku Njemačku. Svjedok sam da se bez veze i štele može naći posao i mislim da ljudi, prije nego što se odluče da krenu trbuhom za kruhom, dobro ispitaju sve opcije, jer je početak u nekoj zemlji jako težak, a plate koje naši ljudi obično dobijaju, za tamošnji standard i nisu nešto. Mislim da ako su ljudi dovoljno stručni i ako naporno rade na ostvarivanju svojih ciljeva, da će naći svoje mjesto bilo gdje na svijetu. ” kazao je Dacešin.

Putovanja su ga puno tome naučila ali i oblikovala kao čovjeka.

“Za kraj, ono što su me putovanja naučila je da se ne bojim, da nemam straha od toga da su drugi ljudi serijske ubice, ili da će me kidnapovati, pokrasti ili nešto slično. Putovanja ruše mnogo predrasuda, a putovati danas je lakše nego ikada prije. Sve je dostpuno na netu, samo par klikova miša i imate sve infromacije.” zaključio je.

 

Maglajka Armina Mačković ostvarila je najveći uspjeh od svih bh. inovatora, otkako od 1995. učestvuju na svjetskim smotrama inventivno-tehničkog stvaralaštva. Radi se o građevinskim blokovima, koji se izrađuju od smjese u kojoj je najviše papirnog otpada. Ona je osvojila drugu nagradu u Seulu za svoju inovaciju a samo za Kornerstar Magazine govori o tome  kako se osjećala u trenucima proglašenja, kakva je dalja budućnost njenog izuma, zašto je odlučila ostati u našoj zemlji te prenijela poruku mladim ljudima.

RAZGOVARAO: Adi Hodžić

Nikad nisam razmišljala o napuštanju svoje zemlje. Vjerujem da vrijedi ostati i boriti se.

Ushićenje, radost i sreća. To su samo neki od osjećaja koji su me tada preplavili. Međutim s obzirom da je ovo prvo moje učešće i da je u pitanju svjetska izložba, pa prema tome i velika konkurencija nisam očekivala tako velik uspjeh- rekla je Armina.

O budućnosti svog izuma  kaže:

“Ideja je pretvorena u proizvod, a sve ostalo je samo pitanje ulaganja od strane mogućih investitora kako bi se proizvod našao na tržištu. U BiH je teško komercijalizirati neku od inovacija, zbog velikih nameta i rizika koji nosi ulaganje u nove ideje. Skoriji planovi su završetak projekta ekološko-energetske kuće kao i učešće na smotrama invetivno-tehničkog stvaralaštva.”

Iako je imala prilike otići vani, za Arminu Mačković to nikada nije bila opcija.

“Nažalost, svaki dan povećava se broj mladih, obrazovanih ljudi koji napuštaju našu zemlju. Posljedice odljeva mozgova širokog su razmjera i imaju poguban uticaj na naše društvo. Vrhunski stručnjaci svojim znanjem i radom pridonose povećanju stepena razvoja ove zemlje, njene proizvodnje te standarda stanovništva. Stoga, njihov odlazak neizbježno uzrokuje usporavanje ili čak nazadovanje privrede i s druge strane, napredak privrede zemlje u koju su otišli.Nikad nisam razmišljala o napuštanju svoje zemlje. Vjerujem da vrijedi ostati i boriti se.

Dokazala je sebi i okolini da se može uspjeti i živjeti bez odlaska preko granice, iako priznaje nije lahko ali vjeruje da su mladi ti koji mogu nešto promijeniti u budućnosti.

“Mladima poručujem da što više ulažu u sebe i da se kontinuirano obrazuju i usavršavaju, jer samo tako mogu, ostvariti uspjeh ma gdje živjeli i radili.” zaključila je za kraj.

Lažni ponos je često vrlo teško prepoznati na sebi. On se naziva ‘velikim porokom’ jer je toliko uobičajen kod ljudi.

Jedan od stvarnih problema kod ove vrste ponosa je taj što vas navodi da vrlo teško oprostite drugima. Umjesto toga, ponos vas nagoni da se čvrsto držite stvarnih ili imaginarnih povreda koje ste propatili i dovodi vas do svih mogućih vrsta negativnih osjećaja kao što su ljutnja, frustracija i zamjeranje. Na kraju možete završiti želeći se osvetiti onima koji su se loše ophodili prema vama.

Kada se svojom voljom odlučimo opirati drugima, ili Bogu ili Svemiru, krademo svoju vlastitu moć. Izvor sve snage je Bog; ako radimo protiv Njega paraliziramo sebe i zaustavljamo svoj napredak.

U stvarnosti, dopuštajući lažnom ponosu da igra ulogu u vašem životu, samo šteti vašem osobnom napretku i nanosi vam bol. Ova vrsta ponosa vam ne dopušta da otpustite i oprostite; ne dopušta vam da pristupite višem putu koji vodi prema miru. Umjesto toga, ponos vas vodi mračnim putem negativnih osjećaja, koji obično započinju osjećajem zamjeranja.

Dr. Bradley Nelson

“Ljutnja neće nestati sve dok se misli zamjeranja njeguju u umu. Ljutnja će nestati čim je zamjeranje zaboravljeno.” – Buddha

 

 

Prava poniznost je najveća moć u cijeloj kreaciji, zbog toga što se pomoću nje povezujemo s Apsolutnom istinom. Dok god smo pod utjecajem lažnog ega, ne možemo se povezati s istinom koja se nalazi svugdje oko nas. Poniznost nas povezuje s najvećom moći dok nas ponos povezuje s raznim nižim frekvencijama koje nam nepotrebno kompliciraju život.

To je razlog našeg postojanja u ovom materijalnom svijetu. Zbog toga što okrivljujemo druge ljude, druge situacije za našu situaciju, i zapravo nikada ne tražimo pravo rješenje, a ono je da se okrenemo prema Bogu.