Goran Tadić je pjesnik, rođen 5. februara 1963. godine u Novom Sadu. Skromno, kao poznata vrlina  svih poeta i poetesa za sebe kaže da je samo slovoslagač svojih misli. Njegovi čitaci se slažu da je slovoslagač, ali jedinstveni s velikom dušom i tananim osjećajima za tanane ljubavne osjećaje u nama.Svakog zanima kako neka osoba postaje pjesnikom. Odakle odluka, da li je prevashodno želja ili potreba?  Svako ima različite razloge.Goran Tadić nam otkriva kako je i kada počeo s pisanjem svojih misli i osjećaja u stihovima.

RAZGOVARALA: Bratislava Terzić

Kada ste prvi put osjetili potrebu da sedimente vaše duše iskopavate perom?

Ni u školu nisam pošao, a već sam smišljao stihove. Igrao sam se riječima, što djeca inače rade. Sjećam se da to nisu bile samo rime, postojao je smisao. Moglo bi se reći da sam na samom početku postavio sebi visoke standarde, kojih sam se i kasnije pridržavao – ne smije biti banalno. Zapravo, nisam to ja odredio, urođeno je.

Šta Vas je podstaklo na pisanje, da li je to  spjev ptica u jutarnjem rosnom suncu, ili pjesme cvrčkova , ili osvjetljeni  nebeski  lampion? Ili možda nešto sasvim drugo? Možda bučna tišina? Otkrijte nam.

Zanimljivo je da u školi nisam volio da pišem pismene zadatke. Za njih sam dobijao dobre ocjene zahvaljujući slavi stečenoj na literarnoj sekciji. Pismeni zadaci za mene su bila „pitanja“ koja me nisu zanimala. Tragao sam za nečim. Neću vam reći za čim, jer ne znam. Znam samo da je moje pisanje počelo da buja kada sam otkrio čari ljubavi, zapravo kada se pojavila prva simpatija. Dakle, nije u pitanju nikakva misterija, već nešto što se svima desi(lo). Ja sam se samo ohrabrio da priznam šta osjećam.

Šta je za takvo iskopavanje potrebno?

Isto što i za bilo koji postupak – odluka.

Pričajte nam o zbirci pjesama „Kad pročitaš spali“, odakle ideja u formi razglednica i pisama, znate li da je nadasve neobična?

Ideja je potekla spontano. Želio sam da mlađi čitaoci osjete(njima nepoznato) zadovoljstvo čitanja pisama, a starije da podsjetim na zaboravljeni osjećaj. S obzirom da je moja poezija ljubavna i da su pjesme pisane u drugom licu jednine, čitaoci imaju osjećaj da čitaju ljubavna pisma upućena baš njima. Često se jave, želeći da podijele sa mnom ushićenje, a meni ostaje samo da im zavidim.

Da li u poetskom smislu neuzvraćene ljubavi su ljepše od uzvraćenih.

U bilo kom smislu, pa i u poetskom, ne može neuzvraćena ljubav biti lijepa. Eventualno, može nastati lijepo djelo, ali osjećanje je bolno, poznato vam je. Ne razumijem mazohizam. Više bih, umjesto pisanja,  volio da sam (bio) voljen.

Ko više dobija u životu, onaj koji je voljen ili koji voli?

Definitivno onaj ko voli. Ljubav nije zaljubljenost (gle mudrosti!). Volimo da volimo, ali nisam siguran da svi to umijemo. Svi želimo da smo voljeni, ali nisam siguran da to i zaslužujemo.

Mnogi ljudi ne znaju da ih volim. Djela ne znaju da ih volim. Moj dom i moj vrt potpuno su ravnodušni prema meni. Pariz, Beograd, Sarajevo, Trebinje. Nemaju pojma da sam u njima živio. Meni i nije potrebna njihova ljubav prema meni, već moja prema njima.

Nudžejma Softić, djevojka koja inspiriše! U posljednje tri godine, prešla je put od rekrativnog trkača do  titule Ironman. Za Kornerstar govori o pripremama i budućim planovima.

RAZGOVARALA: Ida Daguda

1. Zašto 2015. i zašto baš trčanje?

Ta kao i svaka druga, kao što je nekom 2002, a nekom 2016. ili što će nekom biti 2018, nema nekog posebnog razloga. U tom momentu imala sam desetak kilograma viška i imala sam potrebu da se fizički pokrenem, jer koliko god sam bila zdrava, nezdravo i tromo sam se osjećala. Kako sam se odlučila, tako sam i počela i tu sam gdje sam. Budući da na svom redovnom poslu imam neobične smjene zbog kojih se ne mogu prilagoditi fiksnim terminima, trčanje mi se činilo kao idealan sport. Ako i ne stignete na trening s nekom grupom ili školom trčanja u određenim terminima, uvijek trening možete nadoknaditi sami i možete biti istrajni bez izgovora. Bitno je znati zašto nešto počinjemo i tom se razlogu vraćati svaki put kad pomislimo da odustanemo od postavljenog cilja.

2. Možete li opisati posljednje tri godine?

• Od kako sam počela da trčim, u mom životu desio se potpuni preokret. Potpuno se promijenio koncept po kojem želim da živim život. Trebao mi je pokret, trebala mi je akcija, trebalo mi je da da vidim šta sve mogu i da sve to što mogu i uradim. Trebalo mi je da poslije posvećenosti fakultetu i poslu vidim da sam živa. To se i desilo – prvi treninzi, prvi polumaraton (21,1 km trčanja), prvi maraton (42,2 km trčanja), prvo ozbiljno plivanje u životu, prvi triatlon – Ironman 70.3 (1,9 km plivanja, 90 km bicikliranja i 21,1 km trčanja u komadu), prvi veći neuspjeh i moj prvi veliki lični uspjeh. Mnogo mnogo mnogo treninga, mnogo ranih ustajanja, mnogo kasnih vraćanja kući, mnogo smrzavanja poslije treninga plivanja zimi poslije posla itd. Ali isplatilo se, svako ulaganje na svoj način. Prelazak preko crvenog tepiha i medalja u cilju Ironmana 70.3 vrijedni su svakog teškog momenta prije toga i tada – i onog u fizičkom smislu i onog u psihičkom. Rasteretite se kad završite sve što ste htjeli i dokažete i sebi i onima koji jesu (a i onima koji nisu) vjerovali u vas. Laže ko god kaže da mu to nije bitno. Bitno je i tu vam se otprilike raščiste svi ljudi oko vas i postane vam jasno koga želite, koga ne želite u svom životu. Nikad u životu nisam plakala kao u tom cilju u septembru 2017. Tog momenta desio se update cijelog sistema.

3. Koji je „prvi put“ bio najteži?

• Zbog kompleksnosti treninga, zahtjevnosti organizacije, novca koji je bio potreban, potrage za sponzorima, potrebnog vremena, ranih ustajanja i kasnih povrataka kući, kombiniranja po dva treninga s poslom u radnom danu, vaganja suplemenata i pripremanja (zdrave) hrane, straha od vode i dubine i raznih pritisaka – pri čemu je sve to trajalo intenzivno najmanje šest mjeseci – najteži je definitivno bio Ironman 70.3 prvi i drugi put. Tih dvadesetak dana i taj septembar 2017. sa svim što je donio definitvno je napravio još jednog Ironmana u ženskom tijelu. Full Ironman će poslije ovoga biti samo duža distanca i ništa više.

4. Kako se rodila ideja o učešću na full Ironmanu?

• Kad uđete u svijet trkača i Ironmana, ako ste imalo ambiciozni u životu neminovno je da ćete potpasti pod njihov utjecaj i da ćete poželjeti učestvovati na tom takmičenju, jer je to vrh koji može postići jedan rekreativac. Ne mislim ići na olimpijske igre, ne namjeravam se takmičiti, neću nikad živjeti od toga, ali volim se takmičiti sama sa sobom i volim dolaziti do vrhova koje sama sebi postavim. To je moj cilj i vjerujem da ću ga ostvariti jer radim na tome, kad-tad.

5. Gdje pronalazite inspiraciju?

• Inspiraciju pronalazim svuda, ali zaista svuda oko sebe. U svakoj osobi s kojom razgovaram, u svakom članku koji pročitam, u svakoj kafi koju popijem sama sa sobom, u svakom pogledu prema Nebu, u namazu. U ljubavi i voljenim osobama.

6. „Trčanje i to“?

• „Trčanje i to“ je još neformalna grupa rekreativnih trkača, uglavnom iz Sarajeva, koja se lagano širi i po drugim gradovima, ali i u dijaspori i kojoj je glavni cilj kroz trčanje, druženje, treninge i druge zajedničke aktivnosti dovesti do pozitivnih promjena životnih navika kod ljudi koji sport nikad nisu smatrali nečim što se tiče njih, već su uvijek mislili da se on najviše tiče onih koji su fit i profesionalnih sportista. Sport je pravo svih nas, najraznolikijih kakvi jesmo u svim mogućim opredjeljenjima. Sami sastav članova grupe je takav da nas ima različitih zanimanja i starosnih dobi i nacionalnih, vjerskih, seksualnih i svih drugih opredjeljenja itd. Tu raznolikost smatramo svojim najvećim bogatstvom, jer smo u prilici svakodnevno učiti jedni od drugih. Grupa je dobila skraćenicu #TiTo, po čemu smo postali prepoznatljivi, pa se pod tim imenom želimo i registrovati. Iz te grupe već su počeli proizlaziti mnogi korisni projekti, iz kojih izdvajam „Project 130+“, kroz koji će se pratiti pet osoba koje imaju više od 130 kilograma godinu dana u procesu promjene životnih navika, sve uz stručnu pomoć doktora, trenera, nutricionista, psihologa i grupe #TiTo. Jer mi znamo – zajedno se može mnogo više nego što bismo ikad pomislili da možemo.

7. Ambicije za 2018.?

• Registrovati grupu #TiTo, otvoriti cafe-restoran #TiTo, imati PB (personal best) na maratonu u Moskvi. Uspješno raditi na „Projectu 130+“ i tih pet osoba odvesti na prvu zvaničnu trku. Putovati. I voljeti više nego ikad prije.

8. Savjet za sve one koji počinju „od sutra“?

• Počnite sad.

Poznata voditeljica Zvezdana Stojaković samo za KORNERSTAR MAGAZINE otkriva kako je uspjela stvoriti prepoznatljiv stil u moru mnogih lica, o svojoj prvoj ljubavi glumi, svom blogu te majčinstvu kao nepresušnoj inspiraciji.

1.Tvoja prva ljubav bila je gluma, da li si u potpunosti odustala od tog sna?

Još kao djevojčica znala sam da ću raditi neki poziv koji ima veze ili s daskama koje život znače ili s kamerama. Ljubav prema glumi je bila i ostala, moj rad sa pokojnom Nadom Đurevskom nikada neću zaboraviti, ona me je naučila dosta o odnosu prema publici a svakako i prema kamerama što mi je koristilo u radu. Bilo je tu nekih angažmana ali moram biti iskrena da se nisam baš posvetila tome kako sam u početku planirala. Naravno kada bih dobila neku ponudu rado bih prihvatila, smatram da moj talenat za glumu nikada ne bih gledala kao izvor zarade nego čista ljubav i hobi.

2.Danas te prepoznajemo kao voditeljicu, koliko je teško stvoriti prepoznatljiv stil na današnjem TV nebu?

Danas je mnogo TV lica, jedni odlaze drugi dolaze. Poštujem mišljenje gledatelja, bez njih ne bi ni sam sadžaj imao smisla. Ja sam kroz svoju autorsku emisiju Sav Taj Sevdah  izgradila prepoznatljiv stil. Realno ljudi mogu ostati i opstati ako prenose iskrenu emociju i rade sa puno ljubavi.

3.Prema tvom mišljenju zašto je malo tv lica kojima gledaoci vjeruju?

Pa kao što sam rekla, upravo je iskrenost presudna. Ljudi cijene iskrenost, otvorenost a naravno još kada radite u mediju koji je apsolutno slobodan i svoj onda vas i ljude više cijene, vjeruju vam i vole vas.

4.Misliš li da i voditelji zabavnih emisija moraju biti obrazovani i edukovani a ne samo lijepi?

Ma smatram da je danas neprihvatljivo biti neobrazovan . Nevezano čime se bavite morate biti obrazovani, edukovani I elokventni. Najlakš je biti lijep, srediti se, obući našminkati. Prije svega mi kao TV lica moramo slati pozitivnu poruku našim gledateljima a posebno djeci I mladima.

 5.Pišeš i zanimljiv blog, kako si došla na tu ideju?

Sve je krenula tako što sam primarno željela da kreiram TV emisiju „Majka i dijete“, međutim u tom momentu 2014. godine to nije bilo izvodljivo i odlučila sam kreirati blog. Tokom trudnoće i po samom rođenju mog sina pisala sam dnevnik, kao još u srednjoj školi o školskim dugodovštinama i prvim simpatijama. Počela sam pisati o trudnoći, odlasku kod ginekologa, o porođaju, prvim zubićima itd. Mislim da se sve može stići ako se dobro organizujemo i isplaniramo. Moj primarni posao nikada nije trpio zbog mog bloga i pisanje textova. Textove obično pišem uveče kada sin ode na spavanje, kada pijem čaj i pravim plan za naredni dan.

6.Koliko te je majčinstvo promijenilo?

Svaki dan kao majka učim nešto novo o majčinstvu. Majka nije samo žena koja je bila trudna, koja se porodila,  dojila svoje dijete. Majka od momenta kada prvi put drži svoje dijete zna da je djetetov život važniji od svega drugog na svijetu i da je njegova sreća to što je pokreće. Moram priznati da nikada nisam bila neko ko sebi ugađa. Tako da sam sasvim spremna dočekala ulogu majke. Jedino što se promjenilo da sam postala emotivnija, osjetljivija i to se posebno osjećalo u poslu, nisam više bila tako stroga (smijeh) Što se tiče slobodnog vremena nemam ga ali nisam ga imala ni kada nisam bila mama. Volim da mi je dan ispinjen i da nemam kada pitati šta sada? Jednostavno tako funkcionišem.

7.I za kraj, kako se najradije opuštaš?

Najradije se opuštam u svom domu sa svojom porodicom. Zajedno se igramo, učimo, pjevamo i plešemo na taj način se opuštamo i punimo baterije.

FOTO: Jelena Nišić