Nudžejma Softić, djevojka koja inspiriše! U posljednje tri godine, prešla je put od rekrativnog trkača do  titule Ironman. Za Kornerstar govori o pripremama i budućim planovima.

RAZGOVARALA: Ida Daguda

1. Zašto 2015. i zašto baš trčanje?

Ta kao i svaka druga, kao što je nekom 2002, a nekom 2016. ili što će nekom biti 2018, nema nekog posebnog razloga. U tom momentu imala sam desetak kilograma viška i imala sam potrebu da se fizički pokrenem, jer koliko god sam bila zdrava, nezdravo i tromo sam se osjećala. Kako sam se odlučila, tako sam i počela i tu sam gdje sam. Budući da na svom redovnom poslu imam neobične smjene zbog kojih se ne mogu prilagoditi fiksnim terminima, trčanje mi se činilo kao idealan sport. Ako i ne stignete na trening s nekom grupom ili školom trčanja u određenim terminima, uvijek trening možete nadoknaditi sami i možete biti istrajni bez izgovora. Bitno je znati zašto nešto počinjemo i tom se razlogu vraćati svaki put kad pomislimo da odustanemo od postavljenog cilja.

 

2. Možete li opisati posljednje tri godine?

• Od kako sam počela da trčim, u mom životu desio se potpuni preokret. Potpuno se promijenio koncept po kojem želim da živim život. Trebao mi je pokret, trebala mi je akcija, trebalo mi je da da vidim šta sve mogu i da sve to što mogu i uradim. Trebalo mi je da poslije posvećenosti fakultetu i poslu vidim da sam živa. To se i desilo – prvi treninzi, prvi polumaraton (21,1 km trčanja), prvi maraton (42,2 km trčanja), prvo ozbiljno plivanje u životu, prvi triatlon – Ironman 70.3 (1,9 km plivanja, 90 km bicikliranja i 21,1 km trčanja u komadu), prvi veći neuspjeh i moj prvi veliki lični uspjeh. Mnogo mnogo mnogo treninga, mnogo ranih ustajanja, mnogo kasnih vraćanja kući, mnogo smrzavanja poslije treninga plivanja zimi poslije posla itd. Ali isplatilo se, svako ulaganje na svoj način. Prelazak preko crvenog tepiha i medalja u cilju Ironmana 70.3 vrijedni su svakog teškog momenta prije toga i tada – i onog u fizičkom smislu i onog u psihičkom. Rasteretite se kad završite sve što ste htjeli i dokažete i sebi i onima koji jesu (a i onima koji nisu) vjerovali u vas. Laže ko god kaže da mu to nije bitno. Bitno je i tu vam se otprilike raščiste svi ljudi oko vas i postane vam jasno koga želite, koga ne želite u svom životu. Nikad u životu nisam plakala kao u tom cilju u septembru 2017. Tog momenta desio se update cijelog sistema.

 

3. Koji je „prvi put“ bio najteži?

• Zbog kompleksnosti treninga, zahtjevnosti organizacije, novca koji je bio potreban, potrage za sponzorima, potrebnog vremena, ranih ustajanja i kasnih povrataka kući, kombiniranja po dva treninga s poslom u radnom danu, vaganja suplemenata i pripremanja (zdrave) hrane, straha od vode i dubine i raznih pritisaka – pri čemu je sve to trajalo intenzivno najmanje šest mjeseci – najteži je definitivno bio Ironman 70.3 prvi i drugi put. Tih dvadesetak dana i taj septembar 2017. sa svim što je donio definitvno je napravio još jednog Ironmana u ženskom tijelu. Full Ironman će poslije ovoga biti samo duža distanca i ništa više.

 

4. Kako se rodila ideja o učešću na full Ironmanu?

• Kad uđete u svijet trkača i Ironmana, ako ste imalo ambiciozni u životu neminovno je da ćete potpasti pod njihov utjecaj i da ćete poželjeti učestvovati na tom takmičenju, jer je to vrh koji može postići jedan rekreativac. Ne mislim ići na olimpijske igre, ne namjeravam se takmičiti, neću nikad živjeti od toga, ali volim se takmičiti sama sa sobom i volim dolaziti do vrhova koje sama sebi postavim. To je moj cilj i vjerujem da ću ga ostvariti jer radim na tome, kad-tad.

 

5. Gdje pronalazite inspiraciju?

• Inspiraciju pronalazim svuda, ali zaista svuda oko sebe. U svakoj osobi s kojom razgovaram, u svakom članku koji pročitam, u svakoj kafi koju popijem sama sa sobom, u svakom pogledu prema Nebu, u namazu. U ljubavi i voljenim osobama.

 

6. „Trčanje i to“?

• „Trčanje i to“ je još neformalna grupa rekreativnih trkača, uglavnom iz Sarajeva, koja se lagano širi i po drugim gradovima, ali i u dijaspori i kojoj je glavni cilj kroz trčanje, druženje, treninge i druge zajedničke aktivnosti dovesti do pozitivnih promjena životnih navika kod ljudi koji sport nikad nisu smatrali nečim što se tiče njih, već su uvijek mislili da se on najviše tiče onih koji su fit i profesionalnih sportista. Sport je pravo svih nas, najraznolikijih kakvi jesmo u svim mogućim opredjeljenjima. Sami sastav članova grupe je takav da nas ima različitih zanimanja i starosnih dobi i nacionalnih, vjerskih, seksualnih i svih drugih opredjeljenja itd. Tu raznolikost smatramo svojim najvećim bogatstvom, jer smo u prilici svakodnevno učiti jedni od drugih. Grupa je dobila skraćenicu #TiTo, po čemu smo postali prepoznatljivi, pa se pod tim imenom želimo i registrovati. Iz te grupe već su počeli proizlaziti mnogi korisni projekti, iz kojih izdvajam „Project 130+“, kroz koji će se pratiti pet osoba koje imaju više od 130 kilograma godinu dana u procesu promjene životnih navika, sve uz stručnu pomoć doktora, trenera, nutricionista, psihologa i grupe #TiTo. Jer mi znamo – zajedno se može mnogo više nego što bismo ikad pomislili da možemo.

 

7. Ambicije za 2018.?

• Registrovati grupu #TiTo, otvoriti cafe-restoran #TiTo, imati PB (personal best) na maratonu u Moskvi. Uspješno raditi na „Projectu 130+“ i tih pet osoba odvesti na prvu zvaničnu trku. Putovati. I voljeti više nego ikad prije.

 

8. Savjet za sve one koji počinju „od sutra“?

• Počnite sad.