Kako ukratko predstaviti Amru Zulfikarpašić? Ženu osobitog lika poput nje, veoma teško. Ali ono što možemo izdvojiti jeste njezina zadivljujuća želja za životom i nepresušni optimizam.Ova uspješna dizajnerica i dobitnica Grand Prix-a “Collegium artisticum” za grafički dizajn pisma Bosančica samo za Kornerstar Magazine otkriva kako je to izgledalo njezino djetinjstvu, koliko joj je važna porodica, o majčinstvu, braku, Londonu, planovima i željama.
RAZGOVARAO: Adi Hodžić
Dizajn je zanimljiv, kreativan ali stresan. Vezan je za rokove, naručioce koji traže novo, atraktivno, duhovito, što mora da radi, funkcionira, odnosno komunicira.
1.Prije svega, recite nam kako je izgledalo Vaše djetinjstvo ovdje u Sarajevu?
Mislim da mi je moje djetinjstvo i odredilo karakter. Rodila sam se u centru grada gdje i danas živim. Nisam vidjela tramvaj, lift, kino i pozorište izložbe prvi put u osamnaestoj godini kao većina mojih današnjih sugrađana. Veliki park i ulice grada su prostori koje me vežu za djetinjstvo i gdje sam se igrala i odrastala tako da ovaj grad volim i osjećam. Sarajevo je moja kuća i zato sam povrijeđena i ljuta kad vidim kako ga uništavaju i jeftino rasprodaju ruralani elementi. Oni zbog iskonske mržnje prema gradu i sitnih ličnih interesa vrše urbicid, nepopravljivo oskrnavljuju istorijske spomenika, značajne objekte parkove i ulice Sarajeva.
2.Kakve emocije bude sjećanja na vlastitu porodicu, šta ste naslijedili od svojih roditelja?
Moji roditelji su bili gospoda i po porijeklu, obrazovanju i načinu života, to sam od njih naslijedila i time se ponosim. U kući je uvijek vladalo lijepo raspoloženje jer su se roditelji do zadnjeg dana voljeli i poštovali. Znali su da uživaju u svojoj porodici pa su nam priređivali male koncerte na kojim je tata pjevao lagane sevdalinke a mama ga pratila na klaviru. Tada mi je ta muzika i sve to bilo dosadno a sada, sa vremenske distance izgleda mi čarobno. Kad vidim svoje unuke koje najradije svaka u svojoj sobi sjedi za kompjuterom svjesna sam da su vremena porodičnih idila daleko iza nas.
3.Ostavljate dojam vrlo organizirane osobe koja puno radi.Kako se opuštate?
Kad se premorim onda sjednem i potpuno se isključim iz svega. Ne treba mi puno vremena da se “rekuperam”, brzo se odmorim i krenem dalje. Inače volim se družiti, partijati ili što bi kod nas rekli dernečiti. Volim se šaliti i kako je kažem “budalasati”, imam svoje prijatelje koji su navikli na moju vrstu humora. Često izlazim u kafane i restorane, pozivam goste kući i kuham večere. Imam prijateljicu na otoku Palmižana kod Hvara gdje slikam a na selu kod Travnika kopam. Sadim organsko povrće. To mi je hobi.
4.Biste li bili sretniji da ste imali talent za nešto drugo a ne za dizajn?
Išla sam ja i u muzičku školu, pomalo sviram klavir i ako sam to podpuno zapustila, radije pjevam. Moja profesorica klavira stalno je pregledala moj kapacitet pluća i nagovarala me da idem na pjevanje ali to nije bio moj izbor. Sada pjevam kad god imam priliku, najčešće uz kompjuter, karaoke za svoju dušu.
5.Sferu svog interesovanja ste proširili na slikarstvo, kako izgleda kada jedna dizajnerica slika?
Mislim da je to prirodno, odatle sam počela, tomu se i vraćam. Meni je Ismar Mujezinović predavao slikanje a Mersad Berber crtanje i danas su za mene veliki autoriteti bez obzira sto smo presli u fazu prijateljstva. Ja sam privilegovana što sam imala takve učitelje. I danas od njih učim.
6.Je li i dizajn dobra terapija kao slikarstvo?
Dizajn je zanimljiv, kreativan ali stresan. Vezan je za rokove, naručioce koji traže novo, atraktivno, duhovito, što mora da radi, funkcionira, odnosno komunicira. Dizajneri su tragači, istraživači, inovatori i moraju da budu informisani, obrazovani, vispreni, duhoviti i brzi. Moraju da imaju prirodan dar i osjećaj za visoke estetske karakteristike.
7.Radili ste na projektu “Intimne relacije” sa kolegicama iz regiona koji nije realiziran.Zašto?
Nažalost zbog toga što nismo dobile materijalnu podršku. Pokušaćemo u narednom periodu.
8.Koliko su Vam u životu važni vaši prijatelji?
Imam običaj da citiram Ršumovića; drugarstvo je zlatna žica. Čovjek ne može da živi kvalitetno bez prijatalja. Kao i u ljubavi i u prijateljstvu mora da bude reciprociteta. Koliko siješ toliko žanješ. Ja se ne družim sa ljudima zbog bilo kakvog interesa zato su moja prijateljstva dugotrajna.
9.Kako gledate na majčinstvo?
Ja sam postala majka vrlo mlada tako da sam sa mojim sinom Emirom zajednno odrastala. On mi je bio i ostao uvijek na prvom mjestu, moja prva misao kad počinje dan i moja jedina briga i jedina istinska sreća.
10.A na brak?
Moje iskustvo o braku je loše te se ne osjećam kompetentnom da objektivno o tome pričam. Ja nisam u ljubavi pristajala na kompromise, praštala i žrtvovala se. Brak bez ljubavi je strašna tlapnja a ljubav je tako lomljiva.
U braku se sve strasti i ljubavi ugase. “Meni je uvijek bio najdraži početak”.
10.Negdje sam pročitao da ste u ljubavi osoba jake “force” ali kratkog daha.Znači li to da ste u životu veliki solist?
To me okarktetisao moj prijatelj koji me dobro poznavao jer sam se u mladosti brzo palila a još brže gasila. Nisam bolovala od ljubavne boli jer sam znala otići prije nego što neko i pomisli da me ostavi. Svako osjeća kad ljubav počne da blijedi ali se pravi da ne primjećuje i traži krivca a ustvari ljubav ne može trajati do groba. Valjda se zbog toga nisam ponovo ni udala, da jesam, do sada bih se vec više puta razvela. Nisam solist ali ne prihvatam kompromise.
11.Vaš sin koji danas živi u Zagrebu krenuo je vašim stopama.Koliko ste vi utjecali na njega da se bavi grafičkim dizajnom?
Nisam na njega vršila nikakv uticaj ali je prirodno kad živiš snekim kome je dizajn način života da taj način usvojiš i smatraš prirodnim odabirom. Negov polubrat je živio sa ocem koji je arhitekta pa je on postao arhitekta. Tako to često biva, ne uvijek.
12.Profesorica ste na Akademiji likovnih umjetnosti, koliko Vas rad sa studentima usrećuje?
Raduju me studentski uspjesi kojih ima zaista mnoogo, pogotovu ako sam ja tome pridonijela. To i jeste suština ovog zanimanja. Kontakti se nastavljaju i nakon završetka nastave kada postajemo kolege i profesionalno sarađujemo i izlažemo na izložbama.
13.Proputovali ste skoro cijeli svijet, kojem se mjestu u svijetu uvijek rado vraćate?
Moj grad je London i tamo se osjećamkao kod kuće. Bila sam preko četrdeset puta. Volim engleze. To je grad ljubaznih, duhovitih ljudi i velikih mogućnosti. Uvijek ću žaliti što mi nije to rodni grad. Gdje bi mi bio kraj?
14. I za kraj kada biste mogli dizajnirati kako će Vaš život izgledati za pet godina, kakav bi bio?
Za pet godina biću u penziji. Najradije bih živjela u Londonu ali po svoj prilici ne gine mi lopata na selu. Mislim da cu napokon imati slobodnog vremena da slikam i da dovršim knjige koje sam počela pisati. Mogla bih pisati i u Londonu jer mi tamo živi sestra a možda sretnem nekog zgodnog engleza. Nikad se ne zna, život je predamnom a za ljubav nikad nije kasno.
Foto: Ivan Hrkaš
