Angela Bulum: Slijedite svoje srce

Angela Bulum glumica je HNK u Mostaru poznata po ulogama u TV seriji „Lud, zbunjen, normalan“ i filmu „Mali debeli rakun“ s kojim je osvojila javnost. Sa njom smo popričali o glumačkim izazovima i o samom svijetu glume.

RAZGOVARALA: Kristina Gadže

Kada su počeli Vaši prvi glumački koraci?

Neki moji prvi počeci i susreti s glumom dogodili su se još u osnovnoj školi, nastavili se kroz srednju pa sve do upisa na studij glume. Uvijek sam bila uključena u dramske grupe u školi i izvan nje. Bila sam član dramskog studija pri Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku koju je vodila glumica Jasna Jukić, kasnije član „Dramskog studija Dubrovik“ koji su vodili glumci Darko Kavain i Nerma Kreso. Zatim je tu i pokojni glumac Niko Kovač, sve su to ljudi koji su me poticali u tome i učili me nekim osnovama glume.

Zašto baš gluma, je li to bila „ljubav na prvi pogled“?

Ja sam odmalena znala da želim biti glumica. Prvi put sam bila u kazalištu kao šestogodišnjakinja. Odvela me baka u HNK u Zagrebu na baletnu predstavu, mislim da je bila Pepeljuga, ne sjećam se točno, ali bila sam oduševljena. Osoba koja je „krivac“ što sam se zarazila kazalištem bila je jedna moja teta Lile koja me kao devetogodišnjakinju vodila sa sobom na sve predstave koncerte i izložbe u Dubrovniku. Ona mi je otkrila čarobni svijet kazališta i umjetnosti.

Završili ste studij na Fakultetu humanističkih nauka, smjer gluma Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Je li to bio hrabar odabir s obzirom na fakultetske smjerove koji se u današnjem vremenu upisuju?

Pa ne mislim da je išta tu hrabro, mislim da je važno da čovjek izabere nešto što mu se sviđa, nešto što ga zanima, u čemu se osjeća dobro, kreativno, zadovoljno. U mom slučaju to je gluma, a u nečijem drugom nešto sasvim drugo. Moji roditelji se nikad nisu miješali u takve moje odluke i na tome sam im zahvalna. Nikad nisam čula od njih da je gluma nešto nesigurno, a da bi nešto drugo bilo sigurnije. To je sve tako relativno. Velika je sreća u životu zaista raditi ono što voliš.

Kakvo je Vaše mišljenje o glumi u BiH, ali i u regiji?

Mislim da u BiH, a i šire u regiji postoje glumci koji su zaista izvrsni u svom poslu, koji se iz pravih razloga i na pravi način bave ovim poslom i u tome su uspješni. Jedino je to važno. I morate imati glumačku energiju, bez toga nema dobrog glumca. Najviše me oduševe veliki i uspješni glumci koji su ostali prizemni, pristupačni i skromni, koje hvale drugi, a ne oni sami sebe.

Glumci često imaju različite uloge i teško je „stopiti se“ sa svakim likom. Kako se pripremate za uloge s obzirom na različitosti koje svaki lik donosi?

To ide nekim svojim tokom, obično od čitaćih proba, razgovora s redateljem o likovima i djelu, slaganje biografije lika, razmišljajući o liku, maštajući. Onda počinju probe na sceni  gdje imate slobodu isprobati sve što ste namaštali, izabrati najbolje, kreirati. I pomalo gradite lik, postaje dio vas. Zadaća glumca je da svaki lik pokuša donijeti drugačije, iskreno i da njegova igra djeluje gledatelju istinito. Da pokuša razumijeti lik i učini ga svojim. Nekad uspijete više, nekad manje. To ovisi o mnogočemu. Najbolji pokazatelj toga je publika.

Glumili ste i na televiziji. Koje su razlike glume ispred kamera i one u kazalištu?

Ja nemam nekog velikog glumačkog iskustva pred kamerom, tek pokoja manja uloga. Razlike više proizlaze iz različitosti ta dva medija, kazališta i filma u tehnološkom smislu, ali to je manje bitno za glumca jer i flmska i kazališna gluma se bave dramskom igrom. Trenutno više vremena provodim u kazalištu, ali to ne znači da mi je rad pred kamerom manje drag.

S kojom ste se ulogom najviše poistovjetili i zašto?

Jako sam volila Olgu iz „Murlin Murlo“, to je jedan od najljepših procesa koje sam imala. Jer jako je važno kakav je proces stvaranja predstave. Nije uvijek „blistavo“. U ovom procesu puno smo se smijali i radili, a to je ono što pamtite.Volim i svoju diplomsku predstavu „Smrt i djevojka“ i ulogu Pauline, zatim Anđu iz Brešanovog „Hamleta“, Iru iz“ Quijotanja“ i mnoge druge, svaku na svoj način.

Što bi poručili mladim umjetnicima koji se još uvijek dvoume oko svog glumačkog poziva?

Poručila bi im da samo slijede svoje srce, ako osjećaju da to žele, da ih to istinski vuče, da uživaju u tome, da ih ništa drugo ne može usrećiti, neka se bave tim. Pa makar i ako nemaju podršku okoline neka nađu podršku u umjetnosti i neka ne propuste nešto za čim će kasnije žaliti. Važno je biti uporan i strpljiv i vjerujte mi snovi se ostvaruju.

Advertisements