Samopouzdanje nije nešto što trebamo naučiti. Njega se samo trebamo sjetiti. Jer rodimo se ispunjeni samopouzdanjem. 

Da li ste ikada vidjeli malu bebu, onako slatku i bucmastu kojoj se obratimo sa riječima – joj, kako si slatka i debeljuškasta- da se srami?  Ili ste možda vidjeli bebu koja uči hodati- da padne i da ne želi više hodati? Jer je izgubila samopozdanje? Ili bebu koja je jako gladna a ne želi plakati da nekome ne bi smetala?

Ne! Iz jednostavnog razloga- mala beba ZNA da će plačem dobiti ono što joj treba. Mala beba ZNA da joj pripada SVE  što joj treba. I ljubav, i hrana, i sigurnost i utjeha.

A onda krene silna roditeljska ljubav….pa učitelji i škola, rodbina i cijela okolina koja ima svoja uvjerenja koja mi od malih nogu prihvaćamo kao svoja. I malo po malo ZABORAVIMO da smo vrijedni.

U nekom trenutku u odrasloj dobi uočimo koliko nas manjak samopouzdanja koči u životu. Ne usudimo se tražiti bolji posao, bolju plaću, godišnji odmor, slobodan dan, dopuštamo da nas netko maltretira…. Živimo u granicama onog što nam je poznato. A to su obično kritike koje sami sebi govorimo. Bolne i teške rječi koje nam se čine NORMALNIMA iz jednog jedinog razloga – to nam je POZNATO.

Ja ne vrijedim. Ja nisam dovoljno dobar/ dobra. Meni ništa ne ide od ruke. Sve se baš meni dogodi. Kako sam to loše napravio/napravila. Ja to sigurno neću moći.

Postoji i divna, kratka i slatka metoda poznate psihijatrice Marise Peer “I am enough!” što bi mogli prevesti kao “JA VRIJEDIM!”

Ona preporuča – govorite si da ste vrijedni. Na sve strane pišite samo te dvije riječi. Ja vrijedim. Napišite te riječi na ogledalo da ih vidite svaki put kad se pogledate. Ja vrijedim. 

Jer Vi zaista i vrijedite. Da se možete samo na trenutak pogledati onako kako Vas gleda Vaša duša – bilo bi Vam dovoljno da napravite čuda. Gleda Vas sa čistom, neuvjetovanom ljubavlju.

putbudjena.blogspot.hr