Iza nas je prvi april dan šale, povodom toga donosimo vam zanimljivu priču četiri stand up komičara koji osvajaju regiju svojim šalama. Koliko su ustvari depresivni oni koji nasmijavaju druge, zašto smo postali ljudi koji se ne smiju, te kako je to biti komičar u našoj zemlji pročitajte u nastavku.
Filip Andronik
“Ljudi, ma koliko bili raspolozeni ili neraspolozeni, po prirodi zele da se smiju. Ako imas dobru ideju, salu ili geg, probit ces kroz njihovu odbranu ma kakva ona bila. Komicari i ljudi koji se bave humorom kao pisci ili izvodjaci, u vecini slucajeva nisu depresivni. Mi volimo nasmijavati druge ljude. Nama je njihov smijeh smijesan. No, kako dobar humor iziskuje trud i razmisljanje, ponekada djeluje da nama komicarima nista nije smijesno i da smo zato tuzni. Ne, nismo, samo zbog rada u struci, da tako kazem, imamo vece kriterije. A zasto se ljudi na ulici ne smiju? A zasto bi? Ne zivimo u cirkusu. Nema nidta smijesno na ulici u prelasku ceste, guzvi u saobracaju ili visokim cijenama u izlozima. Cak ni u sredjenijim sredinama od nasih ljudi se ne smiju bezrazlozno. Nas kao drustvo mozda sekira vise stvari nego sto nas veseli ali to ne znaci da se ne smijemo onda kada je za to prilika.” rekao nam je Andronik.
Mirko Komljenović Mirkan
“Kazu da je ljude teze nasmijati nego rasplakati, mada meni ne predstavlja problem ni ovo prvo. Porazavajuca je cinjenica ta da se ljudi najvise smiju najbanalnijim stvarima. Smiju se “na prvu loptu”. Ja ne volim da koncipiram takve fore. Vise volim da fora ima jasnu poruku i da, kada je ispricam, prvo u publici ne cujem nista, samo muk koji traje dvije sekunde, a onda se prolomi smijeh. To znaci da su razmisljali o onome sto su culi i da su to na kraju sa odobravanjem prihvatili. Na ulicama srecemo sve manje ljudi koji se ne smiju jer su zaokupirani vaznijim, svakodnevnim egzistencionalnim problemima. Uprkos tome ljudi sa ovih prostora i dalje cesto zbijaju sale na svoj racun i na racun problema koji ih okupiraju. Bilo kako bilo, spremnost da se nasalimo na vlastiti racun u najtezim vremenima i situacijama govori o tome da je u nasem covjeku ipak ostalo barem malo zdravog duha”- dodao je Komljenović.
Peđa Bajović
“Ljude nije teško nasmijati, a najlakše je kada su ljudi spremni na to. Zato je puno lakše to napraviti u klubu ili nekom teatru kada su ljudi došli po smijeh te za to i platili. Dakako, najteže je nasmijati one koji misle da razloga za smije nema – a uvijek ga ima! Jedna od istina našeg zanata je da bez jake frustracije nema dobre komedije! Komičari su ljudi kao i svi u drugim profesijama. kao što nisu svi zubari, kondukteri ili učiteljice isti; tako i među nama ima i depresivaca i euforičara i euforičnih-depresivaca, introvertnih i ekstrovertnih, emotivnih i onih hladno proračunatih… Važno je prepoznati sebe i sovju publiku i onda se družiti u najljepšem poslu na svijetu – proizvodnji smijeha” rekao je Bajović.
Adi Fejzić
“Ljude nije lako nasmijati. Kaže se da od svih zajedničkih uslovljenih reakcija: zijevanja, plakanja i smijanja, smijeh je najteže uzrokovati. Kod nas je smijeh dio identiteta jer se mi volimo smijati na svoj, pa onda i svačiji račun. Da li smo depresivni? Jesmo. Komičari vremenom počinju razvijati toleranciju prema stvarima koje su smiješne većini ljudi, pa nam biva sve teže nasmijati sami sebe, i na to naravno ide depresija. Kako se borimo protiv nje, to su naše male tajne, koje na kraju postanu materijal za nastup, ljudi se sve manje smiju na ulici zbog nepravde. Težak život nama u BiH nije nikad bio stran, ali nepravda koja nas tare zadnjih 20 i kusur godina je puno teža. Nama ostaje da je okrenemo na šalu, iako je to vrlo teško i da uradimo svoj dio posla da nasmijemo ljude.” zaključio je Fejzić.
FOTO: Privatna arhiva
Lajkaj ovo:
Lajk Učitavanje...
Srodno
