Goran Tadić je pjesnik, rođen 5. februara 1963. godine u Novom Sadu. Skromno, kao poznata vrlina svih poeta i poetesa za sebe kaže da je samo slovoslagač svojih misli. Njegovi čitaci se slažu da je slovoslagač, ali jedinstveni s velikom dušom i tananim osjećajima za tanane ljubavne osjećaje u nama.Svakog zanima kako neka osoba postaje pjesnikom. Odakle odluka, da li je prevashodno želja ili potreba? Svako ima različite razloge.Goran Tadić nam otkriva kako je i kada počeo s pisanjem svojih misli i osjećaja u stihovima.
RAZGOVARALA: Bratislava Terzić
Kada ste prvi put osjetili potrebu da sedimente vaše duše iskopavate perom?
Ni u školu nisam pošao, a već sam smišljao stihove. Igrao sam se riječima, što djeca inače rade. Sjećam se da to nisu bile samo rime, postojao je smisao. Moglo bi se reći da sam na samom početku postavio sebi visoke standarde, kojih sam se i kasnije pridržavao – ne smije biti banalno. Zapravo, nisam to ja odredio, urođeno je.
Šta Vas je podstaklo na pisanje, da li je to spjev ptica u jutarnjem rosnom suncu, ili pjesme cvrčkova , ili osvjetljeni nebeski lampion? Ili možda nešto sasvim drugo? Možda bučna tišina? Otkrijte nam.
Zanimljivo je da u školi nisam volio da pišem pismene zadatke. Za njih sam dobijao dobre ocjene zahvaljujući slavi stečenoj na literarnoj sekciji. Pismeni zadaci za mene su bila „pitanja“ koja me nisu zanimala. Tragao sam za nečim. Neću vam reći za čim, jer ne znam. Znam samo da je moje pisanje počelo da buja kada sam otkrio čari ljubavi, zapravo kada se pojavila prva simpatija. Dakle, nije u pitanju nikakva misterija, već nešto što se svima desi(lo). Ja sam se samo ohrabrio da priznam šta osjećam.
Šta je za takvo iskopavanje potrebno?
Isto što i za bilo koji postupak – odluka.
Pričajte nam o zbirci pjesama „Kad pročitaš spali“, odakle ideja u formi razglednica i pisama, znate li da je nadasve neobična?
Ideja je potekla spontano. Želio sam da mlađi čitaoci osjete(njima nepoznato) zadovoljstvo čitanja pisama, a starije da podsjetim na zaboravljeni osjećaj. S obzirom da je moja poezija ljubavna i da su pjesme pisane u drugom licu jednine, čitaoci imaju osjećaj da čitaju ljubavna pisma upućena baš njima. Često se jave, želeći da podijele sa mnom ushićenje, a meni ostaje samo da im zavidim.
Da li u poetskom smislu neuzvraćene ljubavi su ljepše od uzvraćenih.
U bilo kom smislu, pa i u poetskom, ne može neuzvraćena ljubav biti lijepa. Eventualno, može nastati lijepo djelo, ali osjećanje je bolno, poznato vam je. Ne razumijem mazohizam. Više bih, umjesto pisanja, volio da sam (bio) voljen.
Ko više dobija u životu, onaj koji je voljen ili koji voli?
Definitivno onaj ko voli. Ljubav nije zaljubljenost (gle mudrosti!). Volimo da volimo, ali nisam siguran da svi to umijemo. Svi želimo da smo voljeni, ali nisam siguran da to i zaslužujemo.
Mnogi ljudi ne znaju da ih volim. Djela ne znaju da ih volim. Moj dom i moj vrt potpuno su ravnodušni prema meni. Pariz, Beograd, Sarajevo, Trebinje. Nemaju pojma da sam u njima živio. Meni i nije potrebna njihova ljubav prema meni, već moja prema njima.